Naša čitateljica Ljiljana Babac opet nas je iznenadila i oduševila pjesmom koju je napisala inspirirana likovima Branka Ćopića

Ponosni smo što među svojim čitateljicama imamo talentirane žene poput Ljiljane Babac iz Pakraca koja je prije nekoliko mjeseci sve oduševila svojim nastavkom "Ježeve kućice“.

Ne nedostaje joj inspiracije pa nas je opet iznenadila pjesmom inspiriranom likovima Branka Ćopića.

"Za blagdane uvijek napišem prigodne pjesme koje onda čitamo u krugu obitelji i kada sam vidjela kakvu je atmosferu ova pjesma izazvala poželjela sam da je još netko pročita i to doživi. Zbog Uskrsa sam pisala o Zeki, a pridružila sam mu još jedan omiljeni Ćopićev lik, njegovog Mačka.

Ćopićevi likovi tako vjerno opisuju nas i naše životne situacije da zaslužuju odigrati još koju ulogu. Ne mogu se odmaknuti od toga da stvaram u njegovom duhu jer me to oplemenjuje, a ljude oko mene veseli. Čitajući takva djela mi odrasli postajemo djeca, a djeca odrasli i tako nastaju naši najljepši zajednički trenuci", kazala nam je Ljiljana.

U nastavku pročitajte njezinu pjesmu.

ZEKO I MAČAK

Iz čarobne šume vijest nam stiže,
širi se poput sunčevog tračka,
sa kljuna i njuške šumom se niže
sudbina znanog Brankovog Mačka.

U kućici toploj na jedan kat
Pijetao i Mačak sretni su bili,
uz Mačkov instinkt i Pijetlov sat
obilje svega su jeli i pili.

'Čim ovaj ode, eto ti Lisca, mozak mu radi k'o pero pisca.'

Iz priče davne jasno je svakom,
dok ne bi blizu Mačkovog repa,
prepreden, lukav, na jelo lakom,
stvori se Lisac i Pijetla ščepa.

Od tada Mačku kuća je prazna,
živi samo od vode i kruha,
najgora njega stigla je kazna
da ga neće ni ugristi buha.
Ne prede više lovačke priče,
pustolov taj se nikog ne tiče.

Povazdan leži u domu gluhom,
od'o se piću i klonuo duhom.
Žute mu brci od oblaka dima,
linja se krzno i jedan zub klima.

Diže se često, k'o neko kljuse,
da opet ljutu izlije u se.
Natače šljivku jednu za drugom,
tako se lakše nosi sa tugom.

Al' tad u čaši ugleda stvora
od kojeg i vrag pobjeći mora.
Primakne njušku, raskolači oči,
nakostriješi dlaku i u zrak skoči.
Klimavom nogom i mršavom snagom
zdimi u rupu pod trulim pragom.

Zube kesi i sam sebi zbori:
»Vlastito lice strah da mi stvori?
Predugo ja sam živio sam,
gle na što ličim, nek' me je sram!
Ni mišjeg repa više ne vrijedim,
krajnji je rok da život si sredim.«

Učini Mačak kako je rek'o,
pljune šljivku i popije mlijeko.
Kroz prozor frkne slinavu lulu,
umjesto nje si nabavi frulu.

Dok vani studen na vrata lupa
šapom se gladi i jezikom kupa.
Još ode orlu na pedikuru,
vjetar mu usput složi frizuru.

Na potoku stade, podiže rep:
»O vrli lovče kako si lijep!«
Postavi oglas u kojem stoji:

»C i m e r a t r a ž i m, s v a t k o s e b r o j i.«

A onda razmak i debelo slovo:

»Ali nek' svima jasno je ovo:
samo za Lisca, u ime Pijetla,
nikada nema zelenog svijetla!«

I opet potpis olovkom plavom:

» D o m a ć i n M a č a k ,
šapom i glavom.«

'Jutrom rano još ne bljesnu zora, lovac vrli u lov poći mora. '

Uz potok kroz grmlje suho i meko,
vuče se mali, promrzli Zeko.
Podalje malo stao, pa čita.
» Što tražiš, Zeko? «- Mačak ga pita.

»Dugo već nemam krova nad glavom,
sivu sam boju zamijenio plavom.
Ne pamtim kad sam ugrij'o šape,
zebu me uha, a nemam kape.
Nosić mi crven i brk me zebe,
mogu li Mačku živjet kod tebe?«

Ovom se odmah oči zasjaje,
mašući repom odgovor daje:
»Potrazi mojoj tu sada je kraj!
Dođi, skuhat ću ti od mrkve čaj.«

                       II

Stigli, a kuća topla i svijetla,
na zidu slika pokojnog Pijetla.
Pred zrcalo stali, obojica dični,
njuškom i brkom potpuno slični.
Samo se Mačak pomalo smješka
jer se prirodi potkrala greška:
preduge uši i prekratak rep,
no ipak Zečić njemu je lijep.
Kupusom Mačak pogosti Zeku,
pa ga stavi u postelju meku.

Jutrom rano još ne bljesnu zora,
lovac vrli u lov poći mora.
Umiva brke i Zeku budi
nježnim mu glasom upute nudi:

»Zaključaj vrata i nikog ne puštaj,
odmaraj puno, u mrkvi guštaj.
Ne vjeruj Liscu što god da kaže,
taj čim zine, odmah ti slaže.
Krvnika jednog zimus sam smak'o,
al' drugog naći nije mi lako.
Vraćam se brzo, moj mili Zeko,
zapamti dobro što sam ti rek'o!«

'Povazdan leži u domu gluhom,od'o se piću i klonuo duhom. '

Nestade njega i njegove puške
kad eto ti stvora poznate njuške.
Sa prošlim Liscem ista je klika
pa se on sjeti njegovog trika:

»O, Zeko, dragi, šumska ljepoto,
udijeli svakom - moj ti je moto.
Dobar sam, čedan, privržen crkvi,
postim stalno na vodi i mrkvi.
Mrsna mi hrana ide na živce,
gadi mi se i pileće krilce.
Zelenje prosim po čitavom klancu,
vjeruj Liscu vegeterijancu.«

On savije rep, drži se jadan.
Pomisli Zeko: » Zbilja je gladan.«
Sjeti se sebe i teške gladi,
ne sluša Mačka već po svom radi.

Otvori vrata i mrkvu pruži,
a Lisac – hop! - za uši ga drži.
Lukavcu takvom sad premca nema,
raširi torbu i Zeku sprema:
»Od tebe, Zveko, uz malo muka,
skuhat ću gulaš sa puno luka.«

»U pomoć! «– zove plašljivi Zeko.
Mačak ga ču jer ne bi daleko.
Opreza njemu nikada dosta,
trči da spasi svojega gosta.
Nacilja brzo šugavog stvora,
torbu sa Zekom zgrabiti mora.
Pobježe Lisac brže od metka,
rep mu se vije k'o praško četka.
Takva ga još ne snađe trka,
peta mu brža od vlastitog brka.
Torba se, ona, o krzno suče,
odjednom na njoj remenje puče.

Iz torbe Mačak Zečića vadi,
ravna mu uši i krzno gladi.
»Nemoj me tući!« - Zeko ga moli,
a ne zna kako ovaj ga voli.

Veseli Mačak samo se smije:
»Takvoga nigdje na svijetu nije.
Riskira život da drugog spasi,
predobra duša mog Zeku krasi.«

                       III

'Dok vodi se tu žestoka borba,po šumi sama skakuće torba. '

Istutnja vrijeme prepuno sreće,
Mačak opet o lovištu snuje,
al' nikad više otići neće,
do kud ga dugo uho ne čuje.

»Molim te Zeko, baš kao brata,
kad izađem van, zaključaj vrata!«

Čim ovaj ode, eto ti Lisca,
mozak mu radi k'o pero pisca.
Riječ do riječi, slovo po slovo
naivnom Zecu sroči on ovo:

»O, vrli Zeko, šumska ljepoto,
svakom pomozi – moj ti je moto.
Evo se jutros po stablu ver'o,
pa se oklizn'o o neko pero.
Od rana ljutih sav sam ti jadan,
neću te pojest jer nisam gladan.
Otvori Zeko, povij mi ranu,
linj'o se ako mislim na hranu.

« Zeko se odmah ključeva maši,
ranjenog Lisca što da se plaši?
Iako podsvijest Mačka još sluša
proradi njemu mekana duša.

Čim Zeko bi u dometu oku
zgrabi ga Lisac u jednom skoku.
U torbu ga –hop! – držeć za uha:
» O, bit' će ovo najbolja juha!
Od tebe, Zveko, gulaš ću pravit,
a meko krzno pod glavu stavit.
Te tvoje uši baš su bez veze,
neka mi služe kao lepeze.
Što s tobom smjeram neću ti kriti,
danas ćeš moja gozbica biti!«

Mudri mačak k'o da je znao,
podalje kuće bio je stao.
Puška mu uvijek spremna za boj:
»E, huljino stara, sada si moj!«

Poskoči Lisac, torba se klati,
sekunde teku k'o dugi sati.
Zaplete rep u šiprag gusti,
pa onu torbu nerado pusti.

Dok vodi se tu žestoka borba,
po šumi sama skakuće torba.
Kad iz nje pufast repić proviri,
dotrči Mačak i šape širi.

Stane on Zeku za uši vući,
a ovaj moli:» Nemoj me tući!«
»Tko bi te zato tukao Zeko,
što imaš srce dobro i meko?
Zbog borbe ove nije mi žao,
za tebe osam života bi dao.
Od njih devet nek' ostane jedan,
kakav god bio, ipak je vrijedan.«

                      IV

U kući maloj dok vatra gori,
Zečiću Mačak pričice zbori.
Sjede uz peć i šapice griju,
svakoj se priči grohotom smiju.

Polarno nebo, zvijezde od leda,
u njihov odsjaj mjesec se gleda.
Obrisi jasni i vjetrić piri,
svatko tko prođe u kuću viri.

Iz poplun – brda dok noć je gluha
strše dva kratka i dva duga uha.
Nekad proviri i dugački rep.

Smijte se svi jer život je lijep!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju