U psihologiji postoje četiri stila roditeljstva: autoritarni, autoritativni, indiferentan i permisivan. Autoritarni je strogi stil odgajanja u kojem roditelj postavlja iznimno velika očekivanja i zahtjeve pred svoje dijete te uvijek kontrolira i nadzire dijete, postavlja stroga pravila i kažnjava.
Autoritativni stil smatra se najboljim jer kombinira čvrstu roditeljsku kontrolu i emocionalnu toplinu.
Roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta, provode nadzor i imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima ponašanja, ali mu istodobno pružaju i veliku ljubav te osjećaj sigurnosti. U indiferentnom stilu, koje se naziva i zanemarujućim, roditelj je hladan, nezainteresiran za djetetove interese, njegove prijatelje, ocjene…
Četvrti, ujedno i onaj stil za kojim posežu roditelji koji bi svome djetetu željeli biti prijatelji, naziva se permisivnim odnosno popustljivim. U takvom odnosu ima mnogo topline i ljubavi, ali nema kontrole.
Zašto roditelji žele biti prijatelji svojoj djeci?
Upravo taj popustljivi stil čest je kod osoba koja su čvrsto odlučile da neće biti poput svojih roditelja koji su se ponašali autoritarno, hladno i strogo. U tom je odnosu iz njihova djetinjstva bio prisutan strah, nisu se mogli obratiti roditeljima (ili jednome od njih) kada bi imali određeni problem; nisu im se mogli obratiti za razgovor o zaljubljenostima, seksualnosti, strahu, odabiru željene škole…
Dijete nije od vas tražilo da mu budete prijatelj. Niste rodili svog prijatelja, nego svoje dijete.
Baš zato sada čine sve što je u njihovoj moći da se njihovu djetetu ne bi dogodilo isto. Zato na svoje dijete takav roditelj gleda kao na prijatelja. Međutim, događa se ono što roditelji ne bi željeli gledajući dugoročno – djeca s godinama postaju nesigurna, nesnalažljiva, agresivna kada se njihova želja odmah ne ispuni, nemaju samokontrolu…
Prve naznake takvog ponašanja mogu se pojaviti već i ranom djetinjstvu, počevši od tantruma u trgovini pa sve do toga da odbija pospremati igračke i oglušuje se na sve vaše rečenice.
Kako vrijeme prolazi, to će sve više dolaziti do izražaja.
Recimo da dijete u od 13 godina redovito odlazi na igru kod susjeda vršnjaka. Međutim, nikada se ne vraća kući u onoliko sati u koliko ste mu rekli. Uvijek ga morate zvati ili ići po njega, iako samo mora prijeći cestu.
Zašto bi vas dijete poslušalo ako ste mu vi prijatelj? Slušate li vi naredbe svojih prijatelja? Kako se osjećate kada vam netko, koga smatrate prijateljem, kaže da nešto baš morate učiniti? Baš tada osjećate otpor prema toj ideji, pogotovo ako vam ne ide u prilog, zar ne?
Tako je i s djetetom.
Granicama ne kažnjavate dijete, nego mu pomažete
U prijateljstva se ulazi dobrovoljno. Nitko ne može prisiliti dvije osobe da budu prijatelji ako oni to ne žele ili ako to želi samo jedna strana. Takav odnos nikada ne može uspjeti.
Dijete nije od vas tražilo da mu budete prijatelj. Niste rodili svog prijatelja, nego svoje dijete. Roditeljska uloga je voditi dijete kroz život i pripremiti ga za sve ono što ga čeka, i ono lijepo i ono manje lijepo.
I upravo je tu ključno postavljanje granica. Granicama ne kažnjavate dijete, nego mu pomažete. Dijete mora znati što se smije, a što ne smije, bilo da se radi o ponašanju kod kuće ili učenju obrazaca ponašanja u javnosti u interakciji s drugim ljudima. Postavljanje granica je najbolje što možete napraviti za svoje dijete.
Dakako, morate mu dati i do znanja da ste uvijek tu za njega. Ono treba znati da postoje pravila, ali i da vam se može obratiti u vezi bilo čega. Razvijte odnos u kojem neće postojati strah. Dijete treba znati da ste vi njegova sigurna luka, ali i da pravila koja ste oformili postoje zato da bi se poštovala.
Jasna pravila u kombinaciji s prisutnošću, povjerenjem i emocionalnom podrškom recept je za je ono što svako dijete treba kako bi izraslo u sigurnu osobu koja je u stanju nositi se sa svim izazovima života.
