Prošao je sveti Nikola, uskoro će i Božić. Kupit ćemo djeci poklone, uvijek i više nego što im je potrebno, jer eto – roditelji znaju pretjerati ako mogu. Nisam ni ja cijepljena protiv te blagdanske shopping bolesti. Nažalost, nisam cijepljena ni od uzimanja mobitela non-stop u ruke.

Djeci ne trebaju pokloni koliko im treba vaša pažnja. Iako to znamo, nerijetko u društvu djece posežemo za mobitelom, gledamo nešto, čak i ako smo mislili „samo nešto provjeriti“ na 5 minuta koje se pretvorilo u 15 minuta. Ili 55 minuta.

Gledam te zombije roditelje po dječjim parkićima. Zure u telefone više nego u svoju djecu. Djeca ih dozivaju mama, vidi, a one podignu pogled na sekundu, vide i vrate se natrag virtualnom životu dok im stvarni prolazi pored očiju.

Zaklela sam se da neću biti ta mama iako sam prilično ovisna o svom mobitelu. I vi ste ako vam je čudno biti bez mobitela u trgovini, ako stalno provjeravate po džepovima ili torbi gdje vam je mobitel, ako se osjećate nekako polovično kad ga slučajno ostavite doma. Uzelo nas je, tek rijetki su baš potpuno offline.

Kad idemo u parkić, telefon mi je na silent modu tako da me ne prekidaju tuđi pozivi. Jedino kad pogledam u mobitel jest kad je želim fotografirati jer želim zaustaviti vrijeme, zauvijek zapamtiti kako se slatko sama penje ili kako viče - JOOOOOOOOOŠ!

Mama, makni mobitel rekla mi je prije neki dan u parku kad sam je išla opet fotografirati, ne slikati ne slikati. I stvarno, umjesto da sam uživala u trenutku, ja sam taj trenutak htjela zarobiti i proživjeti ga kroz usko oko kamere

Možda malo pretjerujem u tome. Dugo sam je čekala, pisala sam vam o tome. Nakon puno godina borbe sam napokon rodila i nekako kao da još dolazim sebi od šoka da nam je uspjelo, da mi se ostvarila najveća životna želja – postati mama. Pa valjda želim fotoaparatom zabilježiti kako je to istina. Imao bi psiholog što tu za analizirati hehe.

Mama, makni mobitel rekla mi je prije neki dan u parku kad sam je išla opet fotografirati, ne slikati ne slikati. I stvarno, umjesto da sam uživala u trenutku, ja sam taj trenutak htjela zarobiti i proživjeti ga kroz usko oko kamere. Zašto mislimo da ćemo bolje proživjeti neke trenutke ako ih budemo gledali nakon sat vremena ili dvije godine umjesto da ga proživljavamo baš tad ga se događa? Tantrum Tantrumi i "pusti, mama će" - kako odgajamo nesretnu djecu Beba gleda tv Koliko djeca mlađa od 2 godine smiju gledati TV? Nula minuta.

Mama, makni mobitel, rekla mi je ponovo kad me kod kuće uhvatila za ruku dok sam ja odgovarala na poslovni mail jednoj klijentici koja je bila u nezgodnoj situaciji. I nisam maknula odmah mobitel, rekla sam Samo da jednoj teti nešto pošaljem.

Mina je gledala u mene tužno. Ili razočarano. Ili oboje.

SAMO DA JEDNOJ TETI NEŠTO POŠALJEM?

Te sekunde sam skužila što sam rekla, bilo me sram ispred same sebe. Stavila sam mobitel sa strane i rekla ma znaš šta, neka teta čeka malo, reci što si htjela? Minino se lice automatski pretvorilo u zadovoljno. Bila je sretna jer sam odabrala nju, jer sam joj pokazala da mi je prvi izbor, da mi je važnija od neke druge osobe. Uhvatila me je za ruku i odvela u sobu da joj dohvatim slikovnice s jedne od viših polica. Podignula sam je, uzela je slikovnicu i rekla Ajmo čitati.

I čitale smo. Kao u uvijek, sjele smo na kauč u dnevnom, ona s moje lijeve strane, glave naslonjene na moja prsa dok je moja lijeva ruka grli. Čitale smo knjigu o Medi i klaviru, baš prigodno… jer je to priča o tome tko nam je važan u životu.

Igrajte se s djecom doktora, pjevajte, plešite, glumite, čitajte, gradite, kuhajte, vozite….nebitno je što radite, bitno je da to radite skupa.

Mina svira gitaru Pustite mobitele i igrajte se s djecom (Foto: Barbara Slade Jagodić)

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju