Mina ima gotovo dvije godine. Ona je za TV donedavno mislila da je neki crni dio zida, ukras. Ne mislim odgajati svoju kćer u pećini niti odvojenu od stvarnog svijeta, no to što je bila lišena buljenja u ekran dok je još mala sigurno joj neće škoditi. Dapače, stručnjaci kažu da će stvoriti od nje sretnije dijete.

Svi smo previše pred ekranima, priznajmo. Ja prva jesam. No moj je mozak, recimo to tako, odrastao, naučio je u djetinjstvu većinu toga pravilno interpretirati i samostalno funkcionirati pa ga ono što gledam po ekranima ne sputava baš previše. No mala djeca koja tek uče o svijetu mogla bi imati problema.

Da, i prije smo gledali crtiće. Onaj jedan u 19:10 prije Dnevnika i odlaska na spavanje. Danas djeca u prosjeku ispred TV-a provode 4 sata i 49 minuta, 20 posto više nego prije 10 godina. I to će se s vremenom sasvim sigurno još povećavati jer su ekrani svuda oko nas.

Već se dugo zna o povezanosti količine izloženosti djeteta televiziji i neprijateljskim interakcijama s vršnjacima. Klinci jednostavno vide nešto na ekranu i pokušaju to, ma koliko bolno bilo, isprobati na nekom svom prijatelju.

Za svaki sat koji djeca mlađa od 4 godine gledaju televiziju, rizik da će posegnuti za zlostavljačkim ponašanjem penje se za 9 posto.

TV također truje duljinu koncentracije i mogućnost fokusiranja. Za svaki sat gledanja TV-a kod djece mlađe od 3 godine vjerojatnost da će imati problema s pažnjom do sedme se godine života penje za 10 posto. U prijevodu, ako predškolac gleda TV tri sata dnevno, ima 30 posto veću šansu da razvije poremećaj pažnje od djeteta koje ne gleda TV.

I imati upaljen TV u pozadini, ono da ne bude tišina doma, doprinosi distrakciji i čini štetu.

Znam da je teško ne izlagati dijete ekranima. Znam da nam je lakše uz ekrane jer se dijete umiri. Ali ja na ekrane gledam kao na drogu. Ako dijete toliko obuzme ekran da ne percipira baš ništa u svojoj okolini, da ne trepće, da joj možeš podvaliti što god želiš, to nikako ne može biti pozitivno.

Istraživanje provedeno na djeci koja su još u pelenama pokazalo je da pored bljeskajućih scena s ekrana odvraća dijete od bilo koje druge aktivnosti da je Američko udruženje pedijatara izdalo preporuku koje još vrijedi: ne dajte djeci mlađoj od 2 godine da gledaju TV.

Nakon druge godine života izloženost ekranima donosi još jednu štetnu vezu - manjak fizičke aktivnosti. Fizička aktivnost izrazito je bitna za kognitivne funkcije i sjedilački način život smanjuje zapravo i naše mentalne funkcije.

A oni pametni DVD-ovi poput Baby Einsteina?

Pa… dokazano je da su zapravo djeca koja gledala taj Disneyjev sadržaj namijenjen djeci između 17 i 24 mjeseca zapravo imala manji vokabular od sve druge djece.

I da, TV-u nikako nije mjesto u dječjoj sobi ako tom djetetu želite dobro. Naime, takva djeca imaju slabije rezultate u školi.

Odakle mi sve ovo? Iz knjige „Pravila mozga za djecu“ autora Johna Medine, razvojnog molekularnog biologa.

I držim li se toga? Uglavnom da.

Kod nas u kući ni prije rođenja djeteta TV nije gorio čisto da gori. Uživam u tišini i nemam potrebu za distrakcijama te vrste. Stoga ni meni ni suprugu nije teško palo ograničavanje ekrana za dijete.

Ali teško je nekad bilo oduprijeti se želji da umjesto aktivnog igranja s djetetom jednostavno upališ TV i, kako kažu neke mame koje poznajem, odmoriš se na pola sata. Kako sam ovu knjigu čitala još u trudnoći, obećala sam si da ću što dulje izdržati bez ekrana. Muž me zezao da su sva djeca pogledala crtić, a naše dijete živi ko u srednjem vijeku.

Popustila sam, prvi crtić Mina je pogledala s točno godinu dana. Sjećam se, bili smo na moru, upalili smo iPad i ona je u čudu gledala što se to vrti. No nije bilo nešto zainteresirana. Izvrsno.

TV nismo upalili sve dok nas dvije nismo bile u jednoj emisiji. Bio je to prilog od oko 5 minuta i pogledale smo ga zajedno. TV je do tada za nju bio crni pravokutnik u stanu. Nije znala što da radi, gledala je malo ekran, malo mene. Bila sam i tamo i pored nje. Digla se, nije joj to bilo fora.

Nakon toga za nas je TV bio i dalje crni pravokutnik.

No pala sam ima nekoliko mjeseci na Peppi Pig. Bila je bolesna i jako nervozna danima, nije htjela jesti, ja sam bila izvan sebe. Upalila sam joj crtić na iPadu, ona je fiksirala pogled i pojela sve što sam joj dala. Svima je bilo lakše. Od tada svaki dan gleda 15-20 minuta crtiće. Isključivo Peppu i pjesmice, a od nekidan i neke piliće koji su smiješni i meni i njoj pa zajedno gledamo.

Posustala sam, eto, nisam naročito ponosna na to. Moje dijete mlađe od dvije godine gleda u ekrane. Tješi me spoznaja da ujutro čim se probudi, dok je još prematam, viče „Čitati!“.

Imamo naviku čitati slikovnice dok pije mlijeko, a zatim tijekom dana valjda još 10 puta čitamo razne slikovnice. Ona ih sama donese. Kad joj zatreba pauza, kad je umorna, uzme me za ruku, dovede do kauča. Ja moram sjesti, a ona ode do slikovnica i uzme ih nekoliko da čitamo. Nekad čitamo istu triput zaredom, što je meni posebno dosadno, ali se nasmijem i uvijek zdušno sudjelujem i oponašam kojekakve životinje, ljude i slično. Djeca uče kroz ponavljanje. Moram priznati da je Minin vokabular itekako širok za nekoga tko još nema dvije godine, „krivim“ za to naše stalno interpretiranje i slikovnica i situacija oko nas. Smijemo se da je na mater koja je brbljava.

Znam da je teško ne izlagati dijete ekranima. Znam da nam je lakše uz ekrane jer se dijete umiri. Ali ja na ekrane gledam kao na drogu. Ako dijete toliko obuzme ekran da ne percipira baš ništa u svojoj okolini, da ne trepće, da joj možeš podvaliti što god želiš, to nikako ne može biti pozitivno.

Mame i tate, imamo jednu šansu odgojiti sretno i emocionalno zdravo dijete. Oni najviše uče kroz igru, kroz kontakte s nama i drugim ljudima, kroz gledanje direktno u oči, iščitavajući neverbalne znakove… nemojmo ih lišiti toga.

Mina gleda crtić
Mina gleda crtić (Foto: Barbara Slade Jagodić)