Iako je ispričan iz muške perspektive, roman na površinu iznosi vrtlog nježnih osjećaja.

O nekim se stvarima priča na sav glas. No parovi koji žele dobiti dijete ili ga posvojiti, tihi su članovi društva čija se patnja nalazi izvan dosega medijskih reflektora. Iako se društvo predstavlja kao progresivno, ta tema i dalje je tabu. Čini se da, što se više govori o demografskoj katastrofi, to se više pod tepih guraju stvarni problemi na koje ljudi nailaze u svakodnevnom životu.

Empatični roman Marka Gregura o životu u iščekivanju djeteta progovara glasom koji vas neće ostaviti ravnodušnima. Knjiga toliko obiluje emocijama da bi, posebno onima koji žive sa sličnim iskušenjima, trebala doći s upozorenjem: Oprez. Nije za one krhkoga srca. A proza te knjige uistinu slama.

Riječ je o introspektivnom romanu punom reminiscencija. Protagonist pripovijeda o svom sadašnjem životu u kojem, zajedno sa životnom družicom, pokušava postati roditeljem. I to na sve moguće načine. Zajedno s njima posjećujemo klinike za oplodnju, urede psihologa za posvajanje te sve ostale institucije povezane s time. Mješavina je to poniranja u dušu i krutih činjenica uokvirenih životnim prostorom ljudi prepuštenih samima sebi.

Je li kraj knjige donio toj dvočlanoj obitelji dugo željenu dopunu?

Gregur je toj svakako delikatnoj temi dodao još jedan element kojim će širom otvoriti vrata i najtvrđeg srca. Obraćajući se, ne nama kao čitateljima, nego kćeri Ledi – onoj koja nije, ali bi mogla biti – on govori samo o najosnovnijem, a time i najvažnijem. Taj manevar, intiman koliko i iskren, razgolićuje pripovjedača sve do one najmekanije i najranjivije srži. On s Ledom dijeli sve, ne želeći ništa sakriti. Sebe predstavlja kao stvarnog čovjeka koji nije savršen – i toga se ne srami.

Junakova, a protagonist priče zaista jest junak, supruga Jana također je prikazana kao osoba od krvi i mesa. Kako priča odmiče, njihovi dijalozi ukazuju na sve više pukotina izazvanih patnjom; jednostavne su to, žargonom izrečene, bolne istine. Par u knjizi ima samo jednu želju: dobiti dijete. A to im je onemogućeno, barem zasad.

Životne sitnice postaju povećalo njihova emocionalnog stanja te pogled na liječnički nalaz ili dijete u parku postaje poprište prave unutarnje drame. No, one stvarne, koja nerijetko onemogućuje komunikaciju jer riječi previše bole – stoga što, kada se izgovore, uistinu pretvaraju u duboke rane.

Pričajući, ispovijedajući se, Ledi – onoj koja bi mogla biti – o svemu, junak se vraća u prošlost i djetinjstvo kojeg se prisjeća sa sjetom, ali dotiče se i brojnih situacija koje su utjecale na čovjeka kojim je postao. Upoznajemo njegove roditelje i rodbinu, braću i sestre, susjede te mnoge druge, opet obične ljude. Mnogo je susreta u toj knjizi – i svi su važni i nešto znače.

Je li kraj knjige donio toj dvočlanoj obitelji dugo željenu dopunu? To ćemo ostaviti čitatelju da sazna od samoga autora. Jer, ono što čini srž te knjige nije sam kraj već put kojim prolaze ljudi poput nas, ljudi koje srećete na cesti a da ne znate što sve nose u sebi.

Roman „Mogla bi se zvati Leda“ vrlo je nježan i dirljiv prikaz samoće koja se dogodi kad život pred nas stavi iskušenja koja su teška, a ponekad i preteška.

Empatični roman Marka Gregura o životu u iščekivanju djeteta progovara glasom koji vas neće ostaviti ravnodušnima
Empatični roman Marka Gregura o životu u iščekivanju djeteta progovara glasom koji vas neće ostaviti ravnodušnima (Foto: Sonja Kovač)