Prepoznatljiva po šarenim mozaicima i živim bojama koje potiču dječju maštu, zgrada odražava ideju prostora prilagođenog najmlađima.
Trešnja je od male amaterske skupine narasla u jedno od najpoznatijih i najvažnijih dječjih kazališta u Hrvatskoj, koje već više od 70 godina odgaja publiku i širi ljubav prema kazalištu.
Prvo profesionalno dječje kazalište
Nakon prvih uspjeha, poput nagrade na Festivalu djeteta u Šibeniku, kazalište se brzo razvija i već krajem 60-ih prerasta u Malo kazalište Trešnjevka, prvo profesionalno dječje kazalište.
Tijekom godina uvodi inovativne scenske tehnike, okuplja stalni glumački ansambl i stvara brojne hit-predstave poput Eko-Eko, Pepeljuge i Bijelog jelena.
Mjesto za otkrivanje čarolije
Današnje ime dobiva 1986., a useljenjem u novu zgradu 1999. potvrđuje svoj status važnog kulturnog mjesta u Zagrebu. I danas Trešnja ostaje prostor u kojem generacije djece prvi put otkrivaju čaroliju kazališta.
Veliki projekt arhitekta Mutnjakovića trajao je 25 godina
Arhitekt, akademik i teoretičar arhitekture i umjetnosti, gospodin Andrija Mutnjaković u svoju se profesiju zaljubio još u srednjoj školi, u svom rodnom Osijeku. Početkom dvadesetog stoljeća u Osijeku nije bilo niti jedne moderne zgrade, pa je poželio studirati arhitekturu. A pošto u Osijeku u to vrijeme nije bilo niti jedne projektne organizacije, gospodin Mutnjaković najviše je djelovao u Zagrebu.
Upravo Kazalište Trešnja jedan je od njegovih najznačajnijih projekata, uz Gimnaziju Lucijana Vranjanina u Zagrebu i Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Prištini.
Taj projekt sam projektirao i gradio 25 godina. Počeo sam na njemu raditi kad je u Zagreb došla poplava. Podrumi Trešnje su bili puni vode, a ondje su se nalazile stvari, garderoba, rekviziti. Dakle, prvi projekt je bio kako da saniramo zgradu nakon poplave.
Nakon što smo to završili, rekli su nam da nastavio suradnju tako da proširimo prostor. Sljedeće godine smo napravili dodati prostor za glumce, dodatne garderobe, spremište rekvizita, nakon toga je na red došla i pozornica – jer je to prije bila samo jedna dvorana. To praktički nije bila pozornica, već samo dvorana za opće svrhe.
Nakon toga je na red došlo predvorje, jer su osvijestili da se s ulice ulazi direktno u dvoranu. Tako da sam ja Trešnju praktički nadograđivao 25 godina. To se uvijek radilo dok je bila mrtva sezona pa kazalište nikad nije prestajao raditi.
Naučio sam od Iblera da kuća mora imati ideju
Ako kuća nema ideju, to je onda građevina, a ne kuća, a građevina nije arhitektura. Moje kuće su zapravo moje ideje realizirane u prostoru.
Kazalište Trešnja ja nisam radio za arhitekte, niti za povijest, radio sam za djecu. Glavni cilj mi je bio približiti teatar djeci, da osjete da to njima pripada.
Prilog iz emisije Arhitekti i projekti Nove TV pogledajte u videu: