Ne okrećem glavu u stranu kad vidim da je netko pao. Potrčim i pomognem. Isto tako ne okrećem glavu u stranu kad netko prosi. Ne uvijek barem. I posebno ne kad za ruku vodim dijete. Evo i zašto…
Mislila sam ranije da je davanje novca prosjacima nešto što je nerijetko bacanje novca u vjetar. Kad bih vidjela pijanca da prosi, okrenula bih glavu. Kad bih vidjela zdravog mladića kako pruža ruku, umjesto da tom rukom nešto radi, okrenula bih glavu. Novac bih davala isključivo bakicama i djedicama, djeci i invalidima. Jer oni ne mogu raditi i zarađivati.
No jedan tekst u New York Timesu me malo potaknuo da počnem razmišljati drugačije. Kao i film o traumi Gabora Matea u kojem on obilazi beskućnike ogrezle u ovisnosti.
Nitko ne želi biti ovisan, nitko ne želi biti pijanac, nitko ne želi spavati na cesti. Sve je to rezultat nesretnih životnih okolnosti, trauma, bolesti, loših odluka ili niza nesretnih događaja.
Kad dajem novac, zašto brinem gdje će netko potrošiti novac? Zašto sam okrutna prema pijancima, narkićima ili nekim naoko zdravim ljudima koji prose?
Ako istinski želim pomoći, zašto uvjetujem tu pomoć?
Zaista me ne bi trebalo biti briga na što će potrošiti novac, niti to hoće li me prevariti ili što god već. Ono što je bitno jest da naučim svoje dijete empatiji prema drugima. Da joj pokažem da nesretnom treba pružiti ruku. Par centi ili eura vrijedi te životne lekcije.
Ignorirati beskućnika znači naučiti [djecu] da ignoriraju druge ljude koji pate, Eileen i JonGallo napisali u svojoj knjizi Silver Spoon Kids. Slažem se s tim.
I zato kad sam vani s kćerkicom i susretnemo prosjaka, izvadim par novčića (ili ih dam njoj) i kažem sretno ili svako dobro. Pogledam osobu u oči. Nerijetko osim hvala dobijem osmijeh, pogled koji nekad znači toliko da poželim isprazniti cijeli novčanik nakon toga.
Moje dijete sve to vidi, uči iz mog ponašanja. U početku me pitala zašto ljudi pitaju nas novce. Puno smo pričale o tome. Iako je malena, sve više shvaća i mislim da je bitno da ne pričamo loše o prosjacima.
Ne dam ti pare za cuganje.
Idi i radi.
Opet prosiš.
A znam da vam dođe. Dođe i meni. Pogotovo kad vidite uvijek iste ljudi koji prose. Pa su s onog imaš koju kunu? prešli brzo na imaš koji euro?. Niste loša osoba ako vas to smeta, vjerojatno kao i ja mislite da je loše hraniti nečiju ovisnost (o tuđim novcima ili alkoholu, nebitno).
Ali mislim da davanje novca prosjacima može imati pozitivnu stranu – da nauči vaše ili moje dijete suosjećanju i empatiji.
Kad nekom pomognemo, djetetu neverbalno govorite koliko je važno brinuti za one koji su u potrebi. I ne samo to, taj čin potiče velikodušnost i dobrotu, jer dijete vidi da je pomaganje drugima vrijednost sama po sebi, bez očekivanja nečega zauzvrat.
Osim toga, možete raditi i druge stvari kojim razvijate dobrotu kod djece. Ne moraju uvijek davati novac, jer pomoći se može i na drugi način.
Ne samo da nekom prosjaku možemo dati nešto hrane, možemo mu dati bilo što što bi mu pomoglo. Možda su nekom to cipele, možda je to mekana podloga za spavanje, možda je to kaput ili nešto sasvim četvrto.
Postoje stvari koje možemo nositi sa sobom i podijeliti. Proteinske pločice ili poklon bonovi za neke trgovine koje dobijete također mogu biti dobar odabir.
Poanta je imati nešto pri ruci, kako bismo uvijek mogli lako reći "da" nekome tko je u potrebi, a pritom većini primatelja pružiti osjećaj dostojanstva i olakšanja.
Sa svojom kćeri bila sam i u domovima za nezbrinutu djecu. Pomagala sam djeci i prije njezinog rođenja, odlučila sam da ću nastaviti i nakon toga. Ponekad operemo plišance i njezinu odjeću koja je u jako dobrom stanju, a onda ih zamotamo zajedno. Često idem sama to odnijeti, no povremeno ona ide sa mnom. Nakon toga uvijek ima jako puno pitanja. I to je prilika da pričamo o nekim bitnim stvarima u životu-- tome kako neki ljudi imaju teži život od drugih.
Mislim da je važno da osvijesti kako nemaju sva djeca sve što ima ona, ne samo materijalno, nego i emocionalno – jer nemaju mamu i tatu. I kako je bitno da imaju druge koji im mogu pomoći
Dijete tako razvija osjećaj društvene odgovornosti, razmišlja o načinima na koje može popraviti ovaj svijet. Sve češće mi kaže Mama, ja bih da ovo sačuvamo za djecu bez mame i tate. A meni se oči napune suzama i srce ponosom.
I uvijek nosim sa sobom par novčića u džepu, čisto ako sretnemo nekog kome bi ona htjela pomoći.