Mnoga se djeca smiju jedno drugome, a da ne promisle o posljedicama tog ruganja. Njima je to najčešće zabavno, dok onaj kojem se smiju može dugoročno vući posljedice.
Jabuka ne pada daleko od stabla.
Ako se vi kod kuće rugate drugima, ogovarate ili se izrugujete partneru, govoreći mu riječi koje će ga povrijediti, a vi iz svađe izaći kao „pobjednik“ jer ste ga povrijedili i dotukli, što mislite kakvo ćete dijete odgojiti? Djeca najviše oponašaju roditelje.
Čak i ako im vi govorite kako ruganje nije lijepo, oni neće to zapamtiti, nego će se ponašati onako kako mu vi kao idealan uzor pokazujete u stvarnim situacijama.
I oni roditelji koji jesu uviđavni i odgajaju svoju djecu u atmosferi gdje se poštuju tuđe emocije i različitosti mogu odjednom postati roditelji onog djeteta koje se nekom rugalo. Djeca lako pokupe ponašanje iz svoje okoline, bio to vrtić ili škola, pokušavaju se uklopiti i uče imitirajući jedni druge.
Imaju li u svojoj skupini dijete čiji roditelji kod kuće ne prakticiraju uvažavajući odgoj, koji naglas komentiraju sve i svakoga, izruguju se drugima, i djetetu će to postati prihvatljiv obrazac: „Ako mi se ne sviđa, reći ću mu nešto ružno.“
Takva su ponašanja manjak empatije, uvažavanja drugih, a ako u ranoj dobi osjetimo ruganje, može razviti zaista dugoročne psihičke posljedice, prije svega manjak samopouzdanja i tjeskobu.
U Danskoj je empatija dio školskog nastavnog programa još od 1993. godine. Sva danska djeca u dobi između 6 i 16 godina kao obvezan predmet u školi imaju sat empatije jednom tjedno. Tijekom tzv. Klassens tid sata učenici razgovaraju o svojim problemima, a cijeli razred pokušava zajedno riješiti problem. To podučava djecu da poštuju tuđe osjećaje bez osuđivanja. Osim toga, to omogućava svoj djeci da ih se čuje.
Nemojte posramljivati dijete („Sram te bilo!“ npr) jer to nije konstruktivna kritika, niti će dijete na taj način shvatiti u čemu je točno pogriješilo. Podučite dijete empatiji.
No nismo u Danskoj. Ono što možete napraviti jest ne odgojiti dijete rugalicu, malog bullyja zbog kojeg će drugo dijete razviti nisko samopouzdanje ili depresiju ako je ruganje učestalo.
Za početak, osvijestite kako se vi kod kuće ponašate:
• Ne govorite ružne stvari o drugima ili vašem partneru: „Gle na što sliči“, „Ružna ti je ta haljina“ ili „Tako se seljaci oblače“ samo su tri naizgled svakodnevne rečenice kojima komentirate druge. Time pokazujete djetetu način na koji se ružno komentiraju oni koji vam nisu po volji.
• Ne govorite ružno svom djetetu: Ako vam se dogodi da vam nešto izleti u trenutku nemoći, ispričajte se svom djetetu.
• Ne pretjerujte: Ako ste vi osoba koja kad nešto krivo napravi reagira s „Umrijet ću od srama!“, veća je mogućnost da će i vaše dijete to isto raditi.
• Ostanite mirni: Kad se dogodi situacija u kojoj vas ili vaše dijete netko pogodi lošim „sramotnim“ komentarom, ako reagirate na to presnažno, šaljete djetetu poruku da je to nešto bilo zaista bitno.
• Nema zezanja: Djeca nerijetko kažu ili naprave nešto smiješno. Ako reagiramo na to zezanjem, malim izrugivanjem poput „Baš si kao curica“ ili „Gle ga kako se pokakio kao mala beba“, pogotovo u društvu, dijete može male greške povezivati s osjećanjem srama i ponižavanja. To je posebno bitno kod osjetljive djece.
Često ne smatramo dijete koje se izruguje drugima žrtvom, nego nasilnikom. No ružno ponašanje nerijetko skriva slabost i strah. Nekad je takvo ponašanje pokazatelj onog što se događa kod kuće, nekad da se ne osjeća ugodno u svojoj koži. Znate kako kažu, napad je najbolja obrana. Stoga će nekad i oni kojima se rugaju posegnuti za ruganjem drugih, čisto da se zaštite.
Podučavanje empatije, uvažavanje drugih u svim njihovim različitostima, počinje kod kuće.
Nekim roditeljima ne smeta kad dijete nešto ružno prokomentira, nekad čak i oni to potiču. Dijete koje se ruga drugima pokušava dobiti pažnju. Možda je to jedini način na koji može postati centrom, dobiti kontrolu. Najbolji način da zaustavite svoje dijete da se nekom ruga jest ozbiljan razgovor, ali i postavljanje granica.
Uočite li da se dijete nekom ruga, odmah zaustavite to ponašanje. Nemojte posramljivati dijete (npr. rečenicom „Sram te bilo!“) jer to nije konstruktivna kritika niti će dijete na taj način shvatiti u čemu je točno pogriješilo. Podučite dijete empatiji. Objasnite djetetu da su te riječi jako ružne i opasne.
Bitno je uvijek biti dosljedan u takvim situacijama i usmjeren na pozitivno rješenje.
Možete reći: „Govorimo stvari zbog kojih će netko drugi sretan, a ne tužan.“
Evo jednog primjera.
Vaša je kći (nazovimo je Marija) u parku uvrijedila curicu koju ćemo nazvati Ana. Možete učiniti i nešto od ovog:
1) Zajedno sa svojim djetetom upitajte Anu: „Je li te povrijedilo ovo što je Marija rekla?“
2) Upitajte Anu kako joj se Marija može ispričati „Što Marija može napraviti da se opet osjećaš dobro?“ Ako Marija poželi Aninu igračku, neka ju dobije. Možda Marija može zagrliti Anu, možda ju može ponuditi keksićem, bitno je da Marija shvati kako je ono što je izrekla ružno i kako treba popraviti nastalu situaciju, a to je da pokaže ljubaznost i empatiju prema žrtvi.
Ponovimo, nikako nemojte vikati na svoje dijete i posramljivati ga javno! To može samo dodatno učiniti štetu vašem djetetu, a drugom neće pomoći.
