Ispred svoga vremena, neustrašiva, predana svim srcem svome poslu, inovatorica, pokretačica velikih promjena – sve je to bila Feđa Fischer Sartorius, pedijatrica i "mama" Klinike za dječje bolesti u Zagrebu.
Rođena je 4. ožujka 1901. godine u mjestu Sielec u Ukrajini u židovskoj obitelji. Njezin je stric bio Ignjat Fischer, poznati arhitekt koji je s kolegama uveo secesiju u hrvatsku arhitekturu. Iako je u obitelji bilo još zaljubljenika u arhitekturu, Feđa ili punim imenom Feodora, za sebe je odabrala drugi put.
Upisala je studij medicine, što je u vrijeme oko Prvog svjetskog rata upisivalo mnogo manje žena nego muškaraca, i to u Njemačkoj. Zbog ljubavi prema djeci, prirodne povezanosti koju je osjećala prema njima, kao i želje da nešto promijeni u području zaštite njihova zdravlja, upisala je specijalizaciju iz pedijatrije.
Nekoliko je godina radila kao sveučilišna asistentica u Münsteru, a potom je 1937. odlučila doći u Hrvatsku. I upravo tim korakom počinje njezino djelovanje koje ju je upisalo u povijest hrvatske medicine.
Iako o njezinim postignućima ne postoji dovoljno literature, kao, uostalom, nepravedno ni o brojnim drugim zaslužnim ženama koje su ostavile neizbrisiv trag u našoj povijesti, priče o Feđi generacijama se usmeno prenose s koljena na koljeno, a slušaju ih i današnji studenti medicine. Navodno je svojim osmijehom znala umiriti bilo koje dijete koje bi došlo na pregled, a veliku je pozornost posvećivala i svojim kolegama i studentima nesebično im prenoseći svoje znanje.
ULAGANJE U DJEČJE ZDRAVLJE
Kada je dolazila u Zagreb, znala je da ne dolazi u vrhunske uvjete. Naime, iako je prvi dječji odjel u Hrvatskoj osnovan 1904. u Bolnici Milosrdnih sestara u Zagrebu, na samom početku 20. stoljeća uslijed siromaštva i needuciranosti zdravstveno stanje djece bilo je na izrazito niskoj razini. Zato je 1906. donesen Zakon o zdravstvu kojim je propisana dužnost roditelja zatražiti medicinsku pomoć za bolesno dijete, što je bio preduvjet za organizaciju socijalno-zdravstvene zaštite majki i djece. Stoga je 1908. započeo sa radom Gradski dječji ambulatorij u Ilici 29 u Zagrebu.
Razvila je socijalnu pedijatriju i pedijatrijsku patronažnu službu.
Budući da se stanovništvo počelo znatno povećavati, otvaraju se još tri dječje ambulante u Savskoj, Selskoj i Hirčevoj ulici, a nakon završetka Drugog svjetskog rata otvara se novi dječji ambulatorij u Bosutskoj, te kasnije u Duvanjskoj i Bogišićevoj ulici.
Početkom 20. stoljeća započela je izgradnja prve privatne bolnice u Hrvatskoj, a za to je izabrana lokacija parka na tadašnjoj adresi Jelisavina 18. Izgrađena je u secesijskom stilu te je posljednja bolnica izgrađena u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Troškovi gradnje i opremanja iznosili su 700.000 tadašnjih kruna.
To je bila jedna od zgrada na čijem se mjestu danas nalazi Klinika za dječje bolesti. Godine 1951. započela je s radom Dječja kirurška bolnica u Zagrebu za liječenje djece do 14 godina. Na početku je bolnica imala samo odjel kirurgije, a tek je kasnije dodan odjel interne medicine te potom, na samom kraju, odjel pedijatrije. I upravo je tu nezamjenjivu ulogu odigrala Feđa.
Kada je došla u Hrvatsku, počela je raditi u spomenutom Gradskom dječjem ambulatoriju, potom je bila upraviteljica školske poliklinike u Koprivnici, a tijekom Drugog svjetskog rata također je dala svoj obol u zaštiti djece i majki.
Bila je načelnica Uprave za zaštitu majki i djece Komiteta za narodno zdravlje Vlade FNRJ, a potom voditeljica Odjela za zaštitu majki i djece NRH. Početkom pedesetih godina 20. stoljeća, preuređenjem i dogradnjom zgrada u današnjoj Klaićevoj započela je prva etapa gradnje Centra za zaštitu majki i djece, čija je bila ravnateljica.
Upravo je pod njezinom palicom nastala Klinika za dječje bolesti kakvu danas znamo. Strogo je nadgledala radove projekta arhitekta Vladimira Turine, koji je uspješno povezao staru secesijsku arhitekturu Dječje kirurške bolnice sa suvremenom arhitekturom Centra. Pritom je imala nezamjenjivu podršku kolega, ali i UNICEF-a bez čije pomoći brojni njezini planovi ne bi bili realizirani. Zbog svojih je postignuća 15 godina bila i predsjednica UNICEF-a u Hrvatskoj.
EDUCIRANJEM DO NAPRETKA
Čvrsto je vjerovala u to da su za sretno i zdravo dijete potrebni isto takvi roditelji. Zato je redovito držala besplatne radionice i predavanja za roditelje na kojima im je prenosila svoje znanje o pravilnoj prehrani, važnosti higijene i dovoljne fizičke aktivnosti za djecu. Također je organizirala tečajeve za primalje, poslijediplomske tečajeve za liječnike i trogodišnju Školu za dječje njegovateljice.
Bila je svjesna toga da će najviše postići pisanom riječi koja može doći do velikog broja ljudi, pa je pokrenula i naš prvi pedijatrijski časopis Bilten Centra za zaštitu majke i djeteta i bila mu dugogodišnja urednica.
Osim što je imala impresivnu karijeru, vodila je i ispunjen privatni život, a njezin sin prof. dr. Norman Sartorius, naslijedio je majčin interes za medicinu. Danas je psihijatar koji živi u Švicarskoj, dugogodišnji direktor Odjela za mentalno zdravlje Svjetske zdravstvene organizacije, član najuglednijih međunarodnih stručnih udruženja, kao i dopisni član HAZU-a. Smatra se jednim od najcjenjenijih svjetskih psihijatara.
PRIČE O FEĐI ZA NAJMLAĐE
Sa svime što je Feđa učinila za hrvatsku medicinu, zaštitu djece i majki te za žene općenito, mogu se upoznati i najmlađi. Naime, Feđa je jedna od junakinja knjiga Priče o neustrašivih hrvatskim ženama Tatjane Barat, kao i knjige Kad odrastem, želim biti liječnik koju je ista autorica napisala u suautorstvu s dr. Andrejem Proševom, spec. psihijatrije.
U tim knjigama djeci se ukazuje na važnost koju je Feđa imala za današnju medicinu, razbija strah od posjeta pedijatru, ali i pokazuje da nema toga što žena ne može promijeniti kada je u to spremna uložiti svoje vrijeme, znanje i veliku želju za napretkom.