Rodila se u Zagrebu 15. travnja 1915. u slovensko-hrvatskoj obitelji, uz poljsko-češke korijene s očeve strane, a u istome je gradu nastavila i svoje školovanje. Upisala je biološku grupu predmeta na Filozofskom fakultetu, a nakon što je diplomirala, zaposlila se u Geološko-paleontološkom zavodu današnjeg Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Kasnije tijekom karijere predavala je i na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu te potom postala i predstojnica Geološko-paleontološkog zavoda, mjesta gdje je sve i počelo.
U hrvatsku znanost unijela novu granu paleontologije
Već je od svojih prvih radnih dana pokazivala veliku privrženost geologiji i paleontologiji te je znala da je na pravom mjestu. No nije se zadovoljavala samo već poznatim činjenicama iz literature, bilo domaće ili svjetske, nego je velik dio svog vremena posvećivala i istraživanju. Postigla je svjetski zapažene rezultate u istraživanju neogenskih mekušaca, krednih i eocenskih koralja, paleozojskih i mezozojskih vapnenačkih alga te gornjopaleozojskih krednjaka, ali započela i rad na potpuno novoj grani paleontologije na našim prostorima.
Prema njoj su kolege znanstvenici nazivali izumrle vrste.
Naime, ona je bila utemeljiteljica hrvatske mikropaleontologije, grane paleontologije koja proučava mikrofosilne organizme, kao i dijelove većih fosilnih organizama, odnosno kućice vapnenačkih foraminifera, taluse vapnenačkih algâ, ostrakode, iglice spužava, bodlje ježinaca i pužić, ali i pelud i spore koje se vade iz treseta, ugljena ili mlađih sedimenata. Njihovim se pak proučavanjem određuje relativna starost sedimentnih naslaga i drugih tvari.
Studenti pamtili njezine crteže
Da tada kod nas nepoznatu granu paleontologije znala je vrsno približiti i svojim studentima. Imala je nenadmašan dar u držanju predavanja, a kako bi sve svoje spoznaje i znanja prenijela što bolje, u nastavi je koristila svoju vrsnu vještinu crtanja da bi prikazala građu fosila – naprosto je kredom na ploči ili olovkom na papiru prikazala anatomiju fosila. Čak je i za svoj udžbenik „Paleontologija“ većinu crteža napravila potpuno sama, a u tome je bila toliko precizna da je izrađivala presjeke fosila iz raznih kutova, često koristeći i plastelin kako bi se uvjerila da je sve napravila baš onako kako treba.
Ti su njezini radovi bili izuzetno cijenjeni među kolegama, pa su se nerijetko našli kao primjer dobre prakse i u drugoj literaturi, kao i na predavanjima.
Bila je utemeljiteljica hrvatske mikropaleontologije, grane paleontologije koja proučava mikrofosilne organizme, kao i dijelove većih fosilnih organizama,
Upravo je zahvaljujući njoj objavljena prva geološka bibliografija u Hrvatskoj, a koliko je to bilo priznato i u ostatku Europe, dovoljno govori činjenica da su i strani i domaći znanstvenici prema njoj nazivali izumrle vrste. Bila je rado pozivana i na konferencije i seminare diljem Europe i svijeta, surađivala s geolozima od Hrvatske do Japana, a posebnu znanstvenu vezu ostvarila je s kolegom Antonom Ramovšom iz Slovenije. Upravo je zajedno s njim dobila nagradu Sklad „Boris Kidrič“ za veliki doprinos slovenskog geologiji.
Prva redovita članica u JAZU
Bila je rado čitana u brojnim znanstvenim časopisima, za koje je napisala na desetke stručnih i znanstvenih radova, a zbog svega što je ostvarila ne samo u svome području nego i općenito u znanosti, 1973. godine postala je redovita članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, prva žena u Jugoslaviji. Kada je pak JAZU promijenio ime u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, bila je i njegova prva redovita članica.
U ostatku karijere nastavile su se nizati brojne nagrade, no profesorici je najveća od svih bila ona koju je primala od svojih studenata, kasnije redom vrsnih znanstvenika. Mnogi od njih smatrali su je svojim uzorom, a lakoća i predanost kojima je obavljala svoj posao nikoga nisu ostavili ravnodušnim, čak ni godinama nakon njezine smrti.
U ostatku karijere nastavile su se nizati brojne nagrade, no profesorici je najveća od svih bila ona koju je primala od svojih studenata, kasnije redom vrsnih znanstvenika.
Nema sumnje u to da je dala izuzetno važan doprinos hrvatskoj prirodoslovnoj znanosti, utrla put mnogim znanstvenicama nakon sebe i geologiju učinila dostupnijom i zanimljivom velikom broju svojih studenata i kolega.
Čak je ni krhko zdravlje i učestale boljke nisu spriječile u tome da radi ono za što je znala da je bila rođena – istraživanje sastava zemlje i otkrivanje slagalice nekadašnjeg života na Zemlji.
Pritom je ni najmanje nije bilo briga što je stoljećima to bilo smatrano muškim zanimanjem. I upravo zato Vanda Kochansky-Devidé zaslužuje biti dio #uLICEjunakinja.
Pročitajte i zašto Vesna Parun, Ana Rukavina, Štefanija Puretić, Zlata Bartl, Marija Jurić Zagorka, Mia Čorak Slavenska i Lea Deutsch zaslužuju biti dio #uLICEjunakinja.
