Odlazak liječniku obiteljske medicine ili pedijatru većini djece nije ugodno iskustvo. No to ne znači da se slika koju imaju o tome ne može promijeniti.
Zašto se djeca uopće boje liječnika? Može li se roditeljski strah prenijeti na dijete? Kako to spriječiti? Kako iskoristiti igračke i slikovnice za ublažavanje straha?
Sva smo ta pitanja postavili Igoru Šegoviću, pedijatru i dječjem gastroenterologu u Županijskoj bolnici Čakovec, koji usto povremeno radi i u ordinacijama primarne pedijatrije.
Zašto djeca osjećaju strah od posjeta liječniku?
Kako nam kaže dr. Šegović, strah od posjeta liječniku je vrlo individualan, a najviše ovisi o roditeljima odnosno tome jesu li pripremili dijete za to, ali i o odgajateljima u vrtiću.
U više sam navrata posjetio dječje vrtiće gdje bismo u druženju s djecom vrtićke dobi 'pregledavali' njihove igračke s ciljem suzbijanja straha djece od liječnika.
Jednu od najvažnijih uloga u strahu od posjeta liječniku ima prvi kontakt djeteta s liječnikom i sestrom. Ako je taj kontakt ispunjen šalom, igrom i lijepim riječima, većina djece i roditelja se opuste i strah nestane. Ako je medicinska sestra ili liječnik ljut ili bez emocija, dijete nas zapamti po lošem i ne voli se vratiti u ordinaciju, ističe.
Uloga roditelja doista je velika. Postoje ljudi koji kažu djetetu da će mu doktor dati injekciju ako ne bude dobro, što je izuzetno loše jer se na taj način dijete boji već od samog početka, misleći da će ga liječnik ili medicinska sestra kazniti. Kada dijete oboli, ono bude zbunjeno.
Ne zna što se događa i zašto sada odjednom mora piti puno čaja, mirovati, ne smije se igrati, ne smije ići u vrtić ili školu.
Djeca ponekad bolest doživljavaju kao neku vrstu kazne za svoje ponašanje i onda im još odrasli govore da su oboljeli jer su imali bose noge, jer nisu dovoljno jeli voća i povrća. To je zadnje što mu treba, napominje liječnik.
Kako roditelj može pomoći umanjiti strah?
Kako nam dalje pojašnjava, roditelj u situacijama bolesti mora ostati smiren, koliko je god to moguće, jer će u tom slučaju i dijete biti mirnije.
Na te situacije treba misliti od najranije djetetove dobi i to najviše kroz igru. Djeca uče kroz igru. Danas postoje i igračke u obliku stetoskopa za slušanje srca i pluća gdje djeca upoznaju ono što ih čeka u ordinacijama.
Vjerujem da većina roditelja liječnika i sestru djetetu predstavljaju kao nekoga tko će im pomoći da ih npr. prestane boljeti grlo, da prestanu povraćati i slično.
No dijete dođe na sistematski pregled i dobije dvije injekcije cjepiva i potom mu često bude nejasno kako mu neki striček ili teta žele pomoći, a nanijeli su mu bol. Tu je tada opet važna uloga roditelja koji će djetetu na njemu razumljiv način objasniti da je to za njegovo dobro.
Nikako nije dobro djecu plašiti s zdravstvenim djelatnicima jer kada dijete jednom doživi strah, vrlo se teško rješava toga, ističe dr. Šegović, dodajući da od početka svoje karijere nastoji postići da se dijete osjeća što opuštenije prilikom pregleda.
Kako kaže, nastoji da dijete uopće nema osjećaj da se nalazi u bolnici te da pregled bude što zabavniji.
Nije cilj da dijete zapamti medicinsku sestru ili mene, nego da zapamti situaciju u kojoj se opet može naći za nekoliko tjedana ili mjeseci. Kad mu tada roditelj kaže da idu liječniku, to će smatrati normalnim.
Nažalost, tijekom školovanja zdravstvenog djelatnika premalo je ili uopće nema predmeta u kojima bi trebalo učiti ljude o osnovnom ponašanju. Osmijeh nas ne košta puno, ali ljudima puno znači. Ne možemo se i ne smijemo uvijek izvlačiti na količinu posla, izričt je dr. Šegović.
Mogu li u tome pomoći slikovnice?
Dodaje i da osim „liječenja“ igračaka te iskustva prvih kontakata s medicinskim osobljem, kako u normalnim okolnostima tako i sada, u suzbijanju straha mogu pomoći i slikovnice, naročito ako dijete pati od neke bolesti s kojom će morati živjeti do kraja života.
Postoje brojne slikovnice u kojima junaci odlaze liječniku, a jedna koju bih istaknuo je Patrik i prijatelji u potrazi za pekarnicom koju je izdala Udruga oboljelih od celijakije Sjeverozapadne Hrvatske, a čiji je cilj informirati djecu i odrasle o jednoj bolesti koja je vrlo česta, no o njoj se premalo govori – celijakiji. Često bi slikovnice koje su primarno namijenjene djeci mogle pomoći i odraslima kojima ponekad nedostaje tolerancije i ne pokazuju razumijevanje za različitost, pa tako kada je u pitanju i zdravlje.
Jedna od knjiga koja im također može pomoći u razumijevanju svijeta medicine i suzbijanju straha od bijele kuta je novost u izdanju Školske knjige. Riječ je o knjizi Kad odrastem, želim biti liječnik Tatjane Barat i Andreja Proševa., dr. med, koja djeci na šaren no informativan način predstavlja različite grane medicine, velikane hrvatske medicine i poučava o ljudskom tijelu te tome kada je vrijeme za posjet liječniku.
Uz igru, roditeljsku ulogu, ali i empatičnog pedijatra, posjet liječničkoj ambulanti ili bolnici može biti mnogo manje traumatičan nego što se čini na prvi pogled.
