Ana-Marija Vuković urednica je Sporta na Novoj TV iza koje su gotovo tri desetljeća rada u sportskim redakcijama. U sport je zaljubljena od malih nogu, a može se pohvaliti i završenom školom za balet, ritmiku i ples.
Možda i najvažniji "posao" koji obavlja 24 sata, sedam dana u tjednu, jest onaj mame tinejdžerice koju uči da bude mudra, hrabra i odvažna. I da se bori za sebe. Isto onako kako se bori i ona sama. Jer Ana-Marija je jedna od onih dobro raspoloženih i nasmiješenih kolegica s kojima volite dijeliti radnu sredinu, ali i žena koja zna što su to životni izazovi.
Činjenica da je žena s puno životnog iskustva čini je idealnom sugovornicom za razne teme, pa i za onu kojom se Zadovoljna.hr odlučila pozabaviti povodom Dana žena, a to je ženstvenost.
Već i prije intervjua koji smo s njom napravili u sklopu projekta "Sve nijanse ženstvenosti" Ana-Marija je jasno dala do znanja da žene nisu tu da bi se opterećivale mišljenjem okoline, a kako ona definira ženstvenost, kako je biti žena u "muškom" poslu, što želi za svoju kćer i što želi poručiti svim ženama koje se trpa u razne kalupe, pročitajte u nastavku.
Kada se spomene pojam ženstvenost, što je prvo na što pomisliš?
Za mene ženstvenost predstavlja neki cjelokupan dojam koji ostavlja neka žena ili osoba koja se osjeća ženom, s obzirom na to da sam tijekom života sretala i neke vrlo ženstvene transseksualne osobe. Ženstvenost ne ovisi samo o izgledu već i o energiji, pa i o manirama koje osoba ima.
Jesu li žene pod pritiskom okoline kada su u pitanju neke ovakve teme? Gura li nas se u određene kalupe koji zapravo ne bi trebali postojati?
Ja mislim da se žene uopće ne bi trebale opterećivati kalupima ili tuđim razmišljanjima. Svaka osoba na ovom svijetu u sebi nosi i ženski i muški princip i možda je kod nekog on savršeno balansiran, možda je kod nekog, bez obzira na spol, jedan princip izraženiji od drugog, ali poanta je da su nam za uspješan i zdrav život potrebni i jedan i drugi. Jedino o čemu svaka žena treba razmišljati jest da se dobro osjeća u svojoj koži, da se bavi s onim što voli i želi, da se ne obazire na moguće predrasude i da ulaže u sebe na svim raznima – fizičkoj (prvenstveno mislim na zdravlje), intelektualnoj i duhovnoj. Žene se ne trebaju sramiti svojih tradicionalno "ženskih" ili "muških" osobina. Dapače, trebaju ih naučiti koristiti kao sjajne alate za život.
Što misliš, kako na ženstvenost gledaju ljudi oko nas, naše društvo, je li ženstvenost i dalje pojam koji se veže uz izgled, krhkost, slabosti... ili možemo reći da smo došli do toga da je ženstvenost jednako hrabrost, snaga, upornost?
Mislim da je doživljaj ženstvenosti osoban. Možda će ga deset ljudi doživjeti na deset različitih načina, no većina će vjerojatno taj pojam vezati za izgled, vibraciju, manire. S druge strane hrabrost, snaga i upornost su karakterne osobine koje se djelomično stječu urođenim karakterom, a djelomično životnim odabirima i radom na sebi. Za mene osobno to su karakteristike kojima žene trebaju težiti, a to kako će izgledati, i hoće li hodati u štiklama ili martensicama isključivo je njihov odabir i ako ga vežemo uz bilo koji pojam koji pripada karakternim osobinama, upadamo u zonu predrasuda.
Sada kada smo, recimo to tako, definirali ženstvenost, smatraš li se ženstvenom i zašto?
Ja sam zadovoljna, sretna i zdrava žena. Nekad se osjećam iznimno seksepilno i ženstveno, a nekada ne. I to nema veze s izgledom ili garderobom koju nosim, već isključivo s mojim osobnim osjećajem u tom trenutku.
Oduvijek ili barem već jako dugo voliš eksperimentirati s frizurama, radiš posao koji će neki još uvijek nazvati muškim, a kada si tek počinjala sigurno su to činili i više... Jesu li ti ikad te neke stvari po kojima si se, recimo to tako, izdvajala od drugih predstavljale problem, bile otegotne okolnosti ili uopće nisu?
Zapravo i nisu. Kad sam ja počinjala raditi, bilo je puno manje žena u sportskom novinarstvu nego što ih je danas, ali ja nikada u svojoj 28 godina dugoj karijeri nisam imala neugodnosti. Možda sam se na početku morala malo više dokazivati jer sam bila i vrlo mlada, počela sam raditi s 20 godina, ali nisam nikada svoj spol shvaćala kao manu u muškom svijetu niti sam se ikada time opterećivala. Radila sam isto koliko i mlade muške kolege i bila sam uvijek dio ekipe.
Što se tiče frizura, a sredinom 90-ih i 2000-ih sam puno mijenjala i frizure i boje, naravno da je bilo komentara. U to vrijeme postojala je samo javna televizija i jedna informativna emisija pa je moja pojava s npr. u jednoj fazi roskastom kosom, bila prilično primijećena, hahahaha…
Nekome sam bila super, nekome bezvezna, ali moram priznati da me nikada to nije previše dodirivalo. Niti pozitivni komentari niti oni negativni. To je sastavni dio posla kada si javna osoba i tako sam to uvijek i shvaćala. Kada stvarima ne daješ preveliku važnost, one nad tobom nemaju nikakvu moć.
Sada se već dugo baviš poslom kojim se baviš, a i neovisno o tome mijenjala si se, sazrijevala, pratila promjene oko sebe ... Možeš li danas iz perspektive sportske novinarke, ali i žene reći da si s godinama svjedočila (pozitivnim) promjenama u društvu? Postoje li stvari koje te i danas ljute, ne samo u poslu nego i društvu općenito kada pričamo o položaju žena, stavljanju u određene kalupe...?
Mislim da se situacija ipak mijenja nabolje kada je u pitanju pozicija žene u društvu u ulozi zaposlene žene ili majke. Ono što se sigurno mora poboljšati jest status samohranih roditelja koji su više izloženi raznim problemima, a čini mi se da nazaduje tretman nasilja nad ženama. Kazne za zlostavljače su premale i preblage i nasilje se, pogotovo ono nad ženama, u našem društvu previše tolerira. I to me ljuti.
Što se tiče kalupa i predrasuda, žene se s tim uopće ne bi trebale opterećivati. Mi smo sposobne za apsolutno sve. Možemo podnijeti sve, možemo se izboriti za sve i možemo preživjeti puno toga. A uostalom i dalje imamo super moć koju muškarci nemaju – rađamo. I možemo ju ili ne moramo iskoristiti i to je ponovno samo naša odluka. I da ne zaboravimo…majke su i dalje u većini slučajeva ipak glavni stupovi odgoja djece, pa onda žene odgajaju buduće muškarce, zar ne?
Kao mama kćeri tinejdžerice, kako se nosiš s izazovima koje pred današnje djevojke postavlja okolina? Što je ono što pokušavaš naučiti svoju kćer? Čega se bojiš, čemu težiš, što želiš za nju?
Ja sam sretna jer je moja kćer nastavila lozu jakih žena u mojoj obitelji. Učila sam je ono što je mene učila moja mama – da pomičem hrabro granice, da ulažem u sebe jer mi to nikada nitko ne može uzeti, da se ne bojim nikoga, da budem mudra, samostalna, neovisna i da koristim sve one male ženske moći poput intuicije svaki dan. Moja kći je svoja, puna samopouzdanja i potpuno neopterećena time što netko misli o njoj, a samim tim i nije baš podložna utjecajima. Ali da, to znači da je često zahtjevna, da s njom rasprava mora biti argumentirana i da kompromisna rješenja moraju biti kvalitetna…
Karakterno odmalena zna što želi, a odgojem je poticana da se zna izboriti za sebe i da jasno komunicira svoje stavove i želje. Kao majci, mislim da mi je bila glavna uloga dati joj alate kako da živi sretan i zdrav život. Tako da se za nju uopće ne bojim. Zapravo ne vidim neke velike razlike u izazovima odgajanja djevojaka nekada i sada. Usprkos društvenim mrežama ili što mislimo da su im sada neke stvari možda dostupnije nego prije, sve je to tu negdje…
Mislim da djeci u tinejdžerskoj dobi ne treba nešto zabranjivati, treba ih odgajati tako da sami znaju prepoznati što je za njih dobro, a što nije. I naravno naučiti ih da za svoje postupke moraju biti spremni preuzeti odgovornost. Puno iskrenosti, razgovora bez osuđivanja, puno sporta i ljubavi i dogovora, neki je moj put kao majke i zasad sam zadovoljna rezultatima.
I za kraj, koja bi bila tvoja poruka svim onim ženama koje se trpa u razne kalupe na temelju izgleda, zanimanja ili nekih njihovih posebnosti.
Otkantajte ih sve. Nitko osim vas samih nije odgovoran za stvaranje vlastite sudbine. Sve je u vašim rukama i zato samo hrabro naprijed.