Njezini su dani nerijetko ubrzani, gotovo bez predaha, a ovaj je to samo potvrdio. Prije nego smo sjeli na jutarnju kavu glumica je već odradila trening i snimanje nove epizode Kumova, a njezin dan bio je daleko od gotovog jer je navečer čekala i predstava.
Negdje između svih obaveza morala je odgovoriti i na cijelu hrpu pitanja koja smo pripremili za nju jer toliko je interesa u njezinu životu da svaki od njih može biti zaseban tekst.
Ipak, na samom početku razgovora kroz smijeh nam je poručila da je "sama sebi dosadna za poludit".
A onda je u idućih pola sata, bez previše truda, dokazala da je sve samo ne dosadna.
Petnaest godina kazališta Moruzgva
Povod našeg susreta bio je 15. rođendan njezina kazališta Moruzgva. Cijela godina ima slavljenički predznak, a nedavno je Ecija, okružena obitelji, prijateljima i najbližim suradnicima, službeno proslavila veliki jubilej svojeg putujućeg kazališta.
Prisjećajući se proslave, Ecija kaže da je to bio jedan fantastičan dan.
To je bilo koncipirano tako da smo dijelili zahvalnice najzaslužnijim umjetnicima koji su se ukrcali na taj naš put. I kad sam vidjela sve te prekasne, prekrasne umjetnike, stvarno mi je srce pucalo od ponosa. Plus moja obitelj. Iznimno sam zahvalna što mi se dogodila ta cijela priča s Moruzgvom, nezavisnim kazalištem koje je postalo prostor moje kreativnosti, moje slobode, jedan prostor u kojem se stvaraju predstave koje ljudima znače. I nakon toga idemo samo još jače naprijed, priča Ecija.
Dokaz da ne staju su i dvije ovogodišnje premijere. Nedavno je održana premijera predstave Parazitska posla s Ninom Violić, a Ecija ističe da se posebno veseli novoj predstavi Kamo ide ovai svijet?, koju je napisao Vid Lež, a glume Lovre Kondža i Domagoj Ivanković.
Na pragu smo da dobijemo jednu vrlo zanimljivu i pametnu komediju koja propitkuje pitanja kojima se bavi cijelo čovječanstvo, kakav će utjecaj na nas imati umjetna inteligencija, rekla je Ecija i pozvala sve da dođu pogledati predstavu čija je premijera 24. studenog u Scenoteci.
Kako je sve krenulo?
Osim za razgovore o budućnosti, 15. rođendan prilika je i za povratak u prošlost, na same početke. Kada se osvrne na prvih desetljeće i pol rada, Ecija iskreno kaže da tada nije mogla ni sanjati što će Moruzgva postati.
Zaista ja sam samo imala u planu napraviti jednu predstavu, nikako kazalište s kontinuitetom. I mi smo tu prvu predstavu valjali dvije godine po dnevnim boravcima. Tu su bile Barbara Nola, Ana Begić, Ivan Leo Lemo… bez ikakvih sredstava.
Bili su to prijatelji koji su prepoznali tu neku moju ideju i njima sam vječno zahvalna. I mi smo uspjeli. I ta predstava je doživjela ogroman uspjeh i onda je zapravo jedna predstava vodila drugoj i tako se to gradilo.
U početku to zaista nije ničim dalo naslutiti da će Moruzgva jednog dana biti ovako jedno prepoznato, nezavisno kazalište, a evo ove godine ćemo imati 180 izvedbi. Tako da samim time više sam i zadovoljnija što se to sve na kraju tako odvilo, priča Ecija.
Ističe da je hrvatsko kazalište danas živo i da publika voli predstave. A koja je tajna njezinog uspjeha?
Mislim da je tajna uspjeha u tome što sve što u životu radim, radim iz srca i jako predano i disciplinirano i mislim da onda uspjeh ne može izostati, smatra Ecija i prisjeća se da je putujuće kazalište prvih par godina bilo njezin hobi, ali reakcije su bolje sve bolje, a gledatelja sve više.
I sad evo mi u Moruzgvi uz mene imamo tri zaposlene osobe, puno planova, dosad je bilo i 20 premijera. I svi ti ljudi, ponajbolji hrvatski umjetnici koji surađuju s nama, to me čini jako ponosnom, ističe Ecija.
Godine smijeha, umora i prijateljstava
Osim spomenutih 20 premijera, u 15 godina skupilo se i gotovo 1500 izvedbi koje su pogledale tisuće i tisuće ljudi. Skupilo se kroz godine i smijeha i umora i prijateljstava.
Raditi u nezavisnom kazalištu nosi jako puno prednosti, ali ima trenutaka kad i to nije baš tako lako. To znači jako puno predstava, jako puno susreta s publikom koja je van Zagreba. I lijepo je kad osjetiš tu ljubav publike, raznih vrsta, ali isto tako ovaj posao nosi puno putovanja, puno umora, svi mi radimo i druge poslove i jako je važno da ti ljudi pristanu na takve uvjete rada, odnosno da im ono što dobiju od toga, ti benefiti budu puno veći od one manje lijepe strane putujućeg kazališta jer recimo od ove cifre od 180 predstava, samo dvadesetak njih smo odigrali u Zagrebu.
Tako da bilo je jako puno situacija u kojima smo se smijali i veselili, ali i jako puno situacija koje su bile i dosta naporne, ali baš zbog takvih ljudi koji vjeruju u tu ideju smo to sve skupa nekako prebrodili s osmijehom i s dogodovštinama koje ćemo pamtiti cijeli život, priča Ecija i dodaje da su joj na ovom putu neki dragi kolege postali jako bliski prijatelji.
A Moruzgva već ima planove za iduću godinu, pored onog standardnog igranja puno predstava diljem Hrvatske.
Plan je svake godine raditi dvije premijere tako da imamo već za dogodine dva projekta. Prva predstava zvat će se Uspješna.hr. Radnja je smještena na dodjeli nagrada imaginarnog ženskog časopisa, a pet žena govorit će o temi uspjeha. Režirat će Krešimir Dolenčić, u podjeli su Mirna Medaković, Ana Begić, Barbara Nola, Olga Pakalović — i još tražimo mlađu glumicu, kaže Ecija koja priprema i monodramu koju za nju piše Tanja Mravak.
Ništa ne bih mijenjala
Kazalište je samo jedan dio Ecijinog glumačkog života. Tu su još serije i nešto manje filma. Na pitanje što joj je najdraže odgovara - kombinacija.
Meni prvenstveno su važni kvalitetni projekti s kvalitetnim ljudima. Možda bih voljela nekog Čehova odglumiti u ansamblu, ali zaista sa svoje 52 godine se osjećam, i to je jako lijep osjećaj, ispunjeno i zadovoljno, i na profesionalnom i na privatnom planu. I ništa ne bih mijenjala.
Ali kad bi se baš izdvojila jedna stvar, mislim da bi to ipak bilo kazalište zato što se u kazalištu kali glumačko umijeće, zaključuje glumica koja zapravo i nema neke snove i neostvarene želje u profesionalnom smislu.
Kad si mlad onda si stalno rastrgan između ambicija i sigurnosti, mogućnosti i nemogućnosti, htijenja, ograničenja, a evo meni se sve nekako tako lijepo posložilo da sam stvarno zadovoljna i moje ambicije su prvenstveno da se Moruzgva razvija i da radimo sve bolje predstave, priča.
Ovih dana Ecijini dani najčešće počinju već u ranu zoru. Razlog je snimanje novih epizoda serije Kumovi. I premda ničim ne odaje da su joj rana buđenja problem, priznaje da joj za vrijeme snimanja serija poput ove dani moraju biti dobro isplanirani da bi se sve stiglo.
A ja još volim biti dobra majka svojoj djeci i volim kuhati. Pogotovo sad kad u kući imam pubertetliju koji se mora zdravo hraniti. Tako da moj dan mora biti baš jako isplaniran. U tom smislu napravim neki tjedni plan. Kad dobijem raspored snimanja, napravim plan kad ću kuhati, kad ću trenirati. I onda što još upadne, priča glumica.
Ja nisam savršena
A ima li u takvoj svakodnevnici prostora za kiks?
Imam, smije se glumica i dodaje da nije ona savršena.
Ima, naravno, dana kada te sve ide, a ima onih dana kad ti se sve raspadne. Ja sam si jako dugo teško opraštala greške i kad stvari ne idu kako treba, a sad mi se dogodilo to da sam počela otpuštati. Ima naprosto nekih perioda kad se neke stvari ne mogu riješiti. I onda to pustiš i čekaš da se stvore uvjeti da se to onda može riješiti, kaže Ecija koju u mnogim kućanstvima diljem Hrvatske obožavaju kao Mirjanu Bogdan.
Ovu ulogu u seriji Kumovi i sama jako voli.
Mirjana je jedna vrlo zanimljiva pojava u našem izmišljenom selu jer je ona samohrana majka i nosi emancipaciju u tom nekakvom patrijarhalnom svijetu. A kako sam i ja iznikla iz jednog takvog sličnog, patrijarhalnog svijeta, zanimljivo mi je gledati njezinu borbu i hrabrost da bude samohrana majka u jednoj takvoj sredini, priča glumica, a onda izdvaja i neke njihove sličnosti.
Sviđa mi se ta njezina prizemljenost i hrabrost, sviđa mi se što je privatnica, što je poduzetnica isto kao i ja. Stvarno imamo sličnosti. Naprosto, cijeli taj svijet Kumova je tako dobro zamišljen da svaki lik nosi nešto svoje i meni se jako sviđa što sam ja u toj paleti iznimno zanimljivih likova. Zbog toga i jesmo tako dugovječni. A meni je dana uloga da promičem feminizam u Zaglavama, kaže Ecija s kojom osim o glumi naprosto morate popričati i o trčanju – jer i tamo postiže uspjehe, ruši rekorde i svakodnevno se natječe sama sa sobom. Ona se, kaže, trčanjem puni.
Velika ovisnost i izvor sreće
I to svima zvuči apsurdno, ali otkad sam ja počela trčati, ja sam postala uspješnija na svim poljima. Postala sam koncentriranija, moj se potencijal na svim poljima poboljšao.
I to ljudima koji ne trče zvuči malo čudno, kao ha ha ha kako se ti puniš trčanjem koje užasno umara, ali zapravo je trčanje jedna tjelovježba kojom se izlučuje najviše hormona sreće. I mi svi trkači smo ovisnici, to je dokazana ovisnost.
I otkad je to trčanje ušlo u moj život postala sam organiziranija, imam više energije. Sad to stvarno zvuči kao nekakva bajka, ali to nije nikakva bajka. Ja to svjedočim svojim životom i djelima, priča o aktivnosti koja joj je pomogla čak i u perimenopauzi.
Je, jako. Ta perimenopauza, to je jedina nepotrebna stvar u zrelosti žene. Taman kad posložiš cijeli svoj život, kad postaneš na ti sa samom sobom, onda te šusnu ti hormoni, ali ja ne volim kukati i volim, ako imam problem, pokušati ga riješiti. Ako ga ne mogu riješiti previše se s tim ne opterećujem.
Tako da kad se to počelo događati bila sam stvarno malo u čudu, ali sad sam u jednoj dobroj fazi. A mislim da trčanje naprosto smiri te promjene raspoloženja, nesanicu, priča Ecija kojoj je upravo nesanica uz osjećaj da ona nije ona bila najveći problem, ali kombinacija trčanja i uzimanja bioidentičnih hormona joj je pomogla da stvari drži pod kontrolom.
A kada je pitate kakvi su planovi za budućnost kada je u pitanju trčanje kroz smijeh odgovara: "Još jedan maraton. Pa još jedan i još jedan".
Koliko voli trčanje najbolje dokazuje činjenica da je jedina stvar koja je zna frustrirati to kada zbog previše posla ne može trenirati koliko bi htjela, jer je trčanje, kaže, njezin prostor slobode kojem se uvijek rado vraća.
To je jedan moj prostor koji nema veze s mojom obitelji, mojim prijateljima, mojim poslom. I ono što je lijepo kod trčanja osim fizičkih i mentalnih benefita je to da se ti uvijek natječeš sa samim sobom.
Recimo sad je moje vrijeme maratona 3:21:15 i sljedeći cilj je spustiti vrijeme ispod 3:20. Nedavno sam trčala i Zagrebački cener i bila sam za dvije minute brža nego prije tri godine. Dakle ja starim, a brža sam u sportu, kaže Ecija i dodaje da će trčati dok god joj to njezini zglobovi budu dozvoljavati.
Obitelj na prvom mjestu
U tome ima i veliku podršku svoje obitelji. Čak je i mama, kaže, prestala prigovarati. A kada smo kod obitelji, upravo je uloga supruge i majke najvažnija u njezinu životu.
Moja djeca su stvarno mirna djeca. Prošao je pubertet kćeri koja sad ima 20 godina, sad je u pubertetu sin koji ima 16. I zaista da kucnem o drvo, i jedan i drugi pubertet bili su mirni. Ja sad stalno s Jakovom čekam neki metak iza ugla, ali to je sve zasad stabilno. Oboje su odgovorni, odlični učenici. Moram priznati da sam imala sreće, iskreno i zahvalno priča Ecija o tome je li ponekad bilo izazovno u jedan dan ugurati sve ono do čega joj je stalo, prije svega obitelj koja joj je na prvom mjestu.
A kada je s njima najviše voli ne raditi ništa.
Mi kako puno radimo, najviše volim kad smo doma i da ne radimo ništa. Kad pričamo, kad gledamo filmove, kad kuham za njih. Ja jako volim kuhati, ne volim taj imperativ svakodnevnog kuhanja jer to je obaveza, ali kad su nekakve fešte, tada volim biti kreativna i kao prava dalmatinska mater preko hrane pokazivati ljubav, priča Ecija.
Kada je pak sama, daleko od pozornice, kamera i obaveza, voli čitati.
Uvijek čitam prije spavanja, to me jako opušta, kaže, ali onda se opet vraća na ljude.
Jako se volim družiti s dragim ljudima. Mislim da tijekom života treba skupljati dobre i kvalitetne ljude i to je ono što svoju djecu učim – s kim si takav si. I što je velika istina, energija ljudi koji su oko tebe i podrška koju imaš i koju vraćaš je isto jako važna.
Ova glumica u karijeri se, kao ni u životu nije bojala promjena, novih početaka, projekata, izazova. Njezin put zato može biti primjer brojnim ženama koje se ponekad boje svijeta koji im nije uvijek naklonjen.
Uzimajući u obzir životno iskustvo koje imate, koja bi bila vaša poruka za svaku tu ženu koja će čitati ovaj tekst, pitali smo na kraju Eciju.
Sad moj život izgleda kao iz bajke, ali stvarno nije uvijek bio takav. Ali nekako me uvijek u životu vodila ta neka ljubav i strast i prema životu i prema svemu što radim i sad kad razgovaram s vama pa razmišljam kako sam ja to sve tako uspjela, to je meni sve normalno. Naravno da je to išlo korak po korak i ono što treba imati na umu je da je život maraton, život nije sprint na sto metara. A za maraton što treba? Jako puno ljubavi, jako puno discipline i nešto odricanja, ali prvenstveno ljubavi.
Styling: Ivan Friščić
Snimljeno u: Plantea - Pizza & Coffee Roastery