Autorica koja se bavi ženama ne zato što je to trend, već zato što zna kako izgleda kad se žene sustavno prešućuje. I žena koja je duboko svoja – promišljena, emotivna, duhovita, ali uvijek čvrsto usidrena u onome što osjeća i misli.
Iako za druženje s Lanom nije potreban poseban povod, ovog smo puta razgovarali jer je možemo gledati u kinu, u novom filmu Šlager. Film se bavi bivšom ljubavi i emocijama ili, da kažemo točnije kao Lana, dušom.
U filmu Šlager glumite s Jankom Popovićem Volarićem, ali zajedno ste napisali i scenarij. Zamislite da ste samo scenaristica i predstavljate film glavnoj glumici u filmu, kako biste joj film opisali, kao i njezinu ulogu?
Film o dvoje ljudi koji su nekoć bili zajedno i nakon deset godina ponovno se susreću, jedan na jedan, u intimnoj atmosferi prekrasnog Grand Hotela Toplice na Bledu.
Ovo je ljubavni film bez patetika i kiča, jedan od onih koje ćeš komentirati s prijateljicom jer ćeš se sjetiti svojih (bivših) ljubavi i (potisnutih) emocija. Bavimo li se dovoljno svojim, ali i tuđim emocijama?
Ne znam zašto bi se itko bavio tuđim emocijama osim ako nije roditelj, pedagog, psiholog ili psihijatar, svatko je odgovoran za sebe, a što se tiče duše, jer ovo je zapravo pitanje duše, nisam sigurna da se svi dovoljno pazimo. Priroda mog posla je takva da sam se rano neminovno počela baviti emocijama jer su mi sredstvo za rad, a što se tiče duše – bavim se svojom na mnoge načine, a jedan od tih svakako je psihoterapija.
U filmu je sve počelo od jedne rođendanske čestitke. Kako biste Vi reagirali da dobijete sličnu čestitku?
Svakako da bi ovisilo o tome od koga dolazi, jesam li s tom osobom u kontaktu ili ne i kakav smo odnos ostavili iza sebe. I jesmo li ga uopće ostavili.
Za ulogu Sare u filmu Šlager dobili ste Zlatnu arenu za najbolju glavnu žensku ulogu, jednu od brojnih nagrada u Vašoj karijeri. Osim ovih službenih, koja je nagrada koja kod Vas pokreće kotačić kreativnosti i koja Vas nadahnjuje?
Ni jednu ne uzimam zdravo za gotovo. Jako je lijepo dobiti potvrdu za svoj rad i nastojim sve te nagrade opravdati daljnjim djelovanjem, smatram ih dijelom svog putovanja i onoga što je ispred mene i, uostalom, upravo velikim poticajem za dalje.
Ženske se perspektive gura u drugi plan. Muškarci ne menstruiraju pa to nije tema
Glumite u filmovima i predstavama koje se bave problemima žena u društvu, od društvenih pritisaka i očekivanja do predrasuda. Je li to Vaš doprinos mijenjanju i razvoju društva?
Osjetila sam potrebu djelovati autorski, ponajviše zbog tema koje su me zanimale, a koje u fokusu uvijek imaju jednu ili više žena. Protagonizam žene dugo je bio upitan, odnosno bilo ga je malo ili nikako. To je usmjerilo moju karijeru kad je autorsko djelovanje u pitanju i zato sam počela prvo pisati pa onda i režirati.
Glumica Mia Melcher, jednom je prilikom rekla da kazalište stvara misleće društvo. Slažete li se s time?
Ne znam stvara li misleće društvo, ali se svakako nadam da potiče na promišljanje, to je jedan od ciljeva našeg posla.
Što Vam najviše smeta kada se govori o ženama u Hrvatskoj? Čak ne samo kada se govori nego i kada se (ne) djeluje i kada se od njih očekuje.
Svakom patrijarhalnom društvu smeta kad se žene ne uklapaju u unaprijed zadane tradicionalne okvire i što tražimo prostor koji nam je desetljećima bio uskraćivan.
Smeta mi svaki pokušaj održavanja i zadržavanja tih i takvih okvira, a to se i dalje događa samo zato što više ne pristajemo na tradicionalne uloge. Jasno i glasno progovaramo u javnosti o onome što nam je važno, a pogotovo o nepravdi.
Odbijamo tolerirati seksizam i nasilje, imamo seksualnu slobodu, govorimo o seksu, ne sramimo se i nikoga ne molimo za dopuštenje.
Sjećate se kad smo imale menstruaciju u školi? Mi smo uloške dijelile ispod stola, kao da dilamo drogu. Ja sam onda protestirala, pa sam namjerno paradirala s uloškom u ruci – tu ste situaciju prepričali na našem panelu o menopauzi ističući kako još postoji sram povezan sa ženskim zdravljem.
Pa, da. Menstruacija i ulošci još su tabu, što je suludo. Krv je tabu također.
I još se, što je skandalozno, na menstruaciju gleda kroz prizmu nečistoće i sramote.
S obzirom na to da živimo u patrijarhalnom društvu, ženske se perspektive gura u drugi plan. Muškarci ne menstruiraju pa to nije tema.
Jednom ste prilikom izjavili da je Split muški grad. Kako ga učiniti više ženskim gradom?
Feminizmom.
U odličnoj predstavi Visibaba bavite se temom usamljenosti, svi se s njome susrećemo, ali Vaša četrdesetogodišnjakinja iz predstave na kraju ipak otkriva nadu. Što nas može spasiti? Je li riječ samo o pozivu prijateljici koji odgađamo ili trebamo malo konkretnije resetirati postavke?
Često se susrećem s ljudima koji prebacuju odgovornost sa sebe na druge, sebe na okolinu, sebe na faktor sreće/nesreće. Mislim da je jedan od prvih koraka preuzimanje odgovornosti za sebe i svoj život, sagledati sebe i djelovati u svakom od smjerova koji nas usrećuje ili mislimo da će nas usrećiti.
Pa čak i ako se to ne dogodi, samo djelovanje je važno. Rad na sebi zaista oplemenjuje i vraća pojedincu moć, koju često predajemo drugima iz razloga koje sam navela.
Što Vas najviše veseli kada razgovarate sa svojom kćeri?
Veselim me sve u našim razgovorima. Prvo me veseli što sam uspjela postaviti stvari na način da je komunikacija ključ i da ima povjerenje u mene, u smislu da sam ja ta osoba koja joj je podrška, koja joj neće suditi i tu je za nju.
Imamo divan odnos, otvoren i znam da ona osjeća tu vrstu sigurnosti, odnosno povjerenje. I ljubav.
Otvorene smo u iskazivanju emocija, po deset puta dnevno kažemo si da se volimo.
Nisam roditelj koji stražari nad ocjenama, ne otvaram e- Dnevnik, a nemam ni aplikaciju, ako postoji aplikacija. Škola je njena odgovornost i ona se dosta dobro nosi s tim, a uvijek sam tu kad nešto zapne ili ako nešto zatreba.
Koja je najvažnija lekcija koju ste je naučili?
Ne znam jesam li je ja naučila i je li to lekcija, ali ponosna sam što je izrasla u divnu mladu ženu, otvorenu, empatičnu, uzemljenu, a potpuno svoju.
Prije nego što ste upisali Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu, studirali ste novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. Kojim bi pitanjem tadašnja studentica Lana završila ovaj intervju?
Mogu samo odglumiti novinarku, eventualno. Studentica novinarstva Lana Barić bila je jedna stepenica do ovog gdje je sad i gdje je sretna, nemam neku potrebu vraćati se unatrag i generalno to ne radim u životu jer je fizički nemoguće, tako da sam tu studenticu malo i zaboravila, ali sam sigurna da mi je puno pomogla, na ovaj ili onaj način, i hvala joj na tome.
- fotografije snimljene u Grif Baru Zagreb
