U Hrvatskoj, prema podacima HZJZ-a, svaka deseta žena obolijeva od raka dojke. To je najčešća vrsta raka prisutna kod žena.
Osim fizičkih, liječenje sa sobom donosi i brojne psihološke posljedice, pa ja zato vrlo važno znati kako iskreno pomoći ženama oboljelima od raka dojke.
O tome smo razgovarali s doktorom Andrejem Proševom, specijalistom psihijatrije koji je prije pandemije u okviru Dnevne bolnice Zavoda za psihosomatiku i komorbidne poremećaje Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu KBC Zagreb radio s psihoonkološkim grupama, odnosno ženama koje su oboljele od raznih tipova malignih i drugih kroničnih bolesti.
U tom procesu, u sklopu psihoonkologije, obuhvatio je brojne važne teme povezane s egzistencijalnim, tjelesnim, emocionalnim, socijalnim, psihoseksualnim i bračnim pitanjima onkoloških bolesnica.
I upravo je sve navedeno ono što se često zaboravlja kada su u pitanju žene oboljele od karcinoma.
Većina nas usmjerava se samo na pitanja o njihovom fizičkom zdravlju, no jednako stradaju svi aspekti njihova života. Zato je važno znati kako im iskreno pomoći, ako ih imamo u svojoj blizini.
Primanje šokantne vijesti
Usprkos tome što je medicina svakim danom sve više napreduje, karcinom je i dalje ostao možda najstrašnija bolest sa kojom se povezuju bespomoćnost, patnja i umiranje. Već prvi susret s dijagnozom maligne bolesti budi u ljudima intenzivnije emocionalne reakcije nego u susretu s bilo kojom drugom bolešću. Ono što većinu ljudi plaši nije bolest, već simbolika koju sa sobom nosi, kaže nam dr. Prošev.
Prva reakcija koja se tada javlja kod ljudi je veliki strah.
To je praktički najveći moguć strah - strah od smrti, odnosno strah od odvajanja od drugih i od samoga sebe koji može izazvati teška anksiozna stanja sve do razmjera panike, a značajne psihološke reakcije koje se javljaju kod ovih bolesnika su depresija, ali i ostali poremećaji raspoloženja.
Osobe sučeljene sa smrću prolaze kroz različita duševna stanja i faze, kao što su faza negiranja, faza ljutnje, faza cjenkanja/pogodbe, faza depresivnosti i, na kraju, faza prihvaćanja.
Sažaljenju nije mjesto u životu oboljele osobe.
Jako je važno da toga budemo svjesni i da oboljeloj osobi omogućimo prihvaćanje kroz sve faze što je prirodan proces, jer ako te faze ubrzavamo ili ih zanemarujemo, to u konačnici može značiti da osoba može doći u patološko ili prolongirano žalovanje što povećava rizik za pojavu kliničke depresije, ističe Prošev.
KAKO POMOĆI OBOLJELOJ OSOBI?
Kako dalje napominje, onkološki bolesnici moraju se suočiti i s brojnim mogućim psihološkim problemima, kao što su emocionalna nestabilnost (anksioznost, strah, zabrinutost, tuga), neizvjesnost, promjena perspektive o budućnosti, prijetnja mogućom smrti, osjećaji usamljenosti, napuštenosti, marginalizacije, stigmatizacije.
Na duhovnoj razini također može doći do niza problema povezanih sa značenjem koje pojedinac daje svom životu, a često dolazi i do niza interpersonalnih problema u odnosu s članovima obitelji, prijateljima i širom društvenom zajednicom.
Rečenice poput „Ako ti nešto treba, samo se javi“, nisu ono što treba oboljeloj osobi. To je vrlo neodređena izjava. Bolje je ponuditi nešto konkretno.
Svi ovi faktori mogu se mijenjati tijekom različitih faza bolesti (dijagnoza, aktivno liječenje, otpust iz bolnice, praćenje, preživljavanje karcinoma, palijativna skrb) i tijeka liječenja (remisija, recidiv, progresija, terminalna faza) s različitim psihološkim posljedicama.
I baš je zato od presudne važnosti znati kako pomoći ženi koja je oboljela od karcinoma dojke, bilo da se radi o mami, sestri, prijateljici, kolegici, susjedi. No kako to napraviti?
Evo što savjetuje dr. Prošev.
1. Izbjegavajte sažaljenje
Ono što svakako treba izbjegavati je sažaljenje. Poruke poput jadna ti, kakva te to sudbina snašla, ajme meni i slično, nešto je što je najmanje potrebno onome tko se nosi s malignom bolešću. Zato je za oboljelog, ali i za članove obitelji, važno da bude pravilno informiran iz relevantnih izvora i da podršku očekuje i traži od stručnih osoba.
Empatija i emocionalna podrška bolesniku izrazito je važna tijekom svih faza liječenja, s tim da pacijenti u pravilu vole otvoren odnos i iskrenoga liječnika kojemu mogu vjerovati.
2. Ponudite konkretnu pomoć
Rečenice poput Ako ti nešto treba, samo se javi, nisu ono što treba oboljeloj osobi. To je vrlo neodređena izjava. Bolje je ponuditi nešto konkretno.
Primjerice, recite osobi da ju idući tjedan vozite na kontrolu, da ćete otići s njom do ordinacije i slično. Pozovite tu osobu na večeru ili ručak, tako da ne mora kuhati. Odnesite joj kuhani obrok. Pokupite njezinu djecu iz škole. Nastojte se družiti s njom, pokušajte je nasmijati.
3. Budite prisutni
Rečenice poput Zajedno ćemo riješiti to, nisi sama na ovom svijetu mogu učiniti čuda. Ako ih nekom iskreno kažete, dat ćete toj osobi ohrabrenje, uliti joj nadu, a to ponekad može biti presudno.
Kada zanemarimo sofisticirane tehnike i terapijske algoritme, ponekad je dovoljno „samo to“ – biti uz nekoga tko je u muci, hrabriti ga i bodriti.