Da ste me od 20. do 30. godine pitali što želim biti kad narastem, rekla bih da nemam pojma. Control freak i štreberica koja je cijelu osnovnu i srednju školu pričala da želi biti odvjetnica totalno se pogubila pred sam upis faksa i u potpunosti odustala od prava, što je rezultiralo smiješnim ganjanjem pjevačke karijere i gotovo pa usputnim studiranjem komunikologije.
Pjevanje se na koncu izgubilo i ostala sam samo ja s faksom koji nisam sasvim htjela i s građenjem karijere za koju uopće nisam znala u kojem smjeru želim da ide.
Zahvaljujući recesiji i groznim uvjetima na tržištu izmijenila sam puno poslova i poljubila puno žaba da bih krajem dvadesetih konačno došla do pozicije na kojoj sam u posljednjih šest godina, a to voditeljica marketinga. U međuvremenu se posložila i moja ljubavna priča, pa sam se u 30. udala, a nakon toga i napisala dvije knjige. Sve je išlo po planu i programu, baš onako kako volim, štreberski. A onda se "dogodila" beba.
"Dogodila" pod navodnicima jer je svakako bila željena i sanjana. Očekivala sam štošta, no ne i da će me potpuno izbaciti iz životnog toka i psihički vratiti u rane dvadesete kada nisam znala tko sam i što radim. Većina muških kolega i prijatelja ovih dana kada mi se javi šaljivo me pita kako je na godišnjem.
Realnost ženama ne moram posebno objašnjavati, a obično je takva da si nakon X godina buđenja u 7, odlaska na posao, korištenja mozga u "korisne" svrhe i navečer pijuckanja vina s prijateljicama bačen u ponavljajuću svakodevicu, izoliranu od poslovnih susreta, većine prijatelja i novu dinamiku (ne nužno i ne uvijek bolju) s partnerom. Ljudima koji vole promjene to bi možda zvučalo privlačno, ali to nažalost nisam ja. No najgore je što više uopće ne znam tko sam.
Ne znam koje serije i filmove volim
Ne sjećam se kad sam nešto zadnji put pogledala u komadu bez prekida. Pokušavam gledati House of the Dragon, ali kako epizode traju po sat vremena, a ja ih iz raznih razloga moram prekinuti minimalno tri puta, gledanje mi više ne predstavlja veliki gušt i nemam pojma što se događa. S daljinskog uglavnom možemo brisati prašinu (ali ga uglavnom žvače beba, pa ne moramo).
Ne držim do sebe
Trenutačno je na mojoj glavi busen sijede kose. Na mjestima gdje sam ostala bez kose u postpartumu agresivno mi je počela rasti mlada kosa pa sad imam šiške kao Daphne iz Bridgertona. Koliko mi je bitno šminkanje, govori činjenica da sam u pakiranju za more svu svoju šminku, namjerno ili slučajno, ostavila doma.
Zbog smanjenja prtljage ostavila sam i većinu svoje odjeće, pa na moru uglavnom hodam u rupastoj haljini koju sam prije nekoliko godina dobila od sestrične i maminim zaboravljenim kroksama. Naravno, bez grudnjaka. Što me dovodi do sljedećeg problema...
Ne kupujem više ništa za sebe
Otkad sam zatrudnjela i rodila, od kolega i prijatelja dobila sam po nekoliko poklon-bonova za razne trgovačke centre. Za neke sam izričito dobila uputu – ne smiješ potrošiti na bebu, ovo je da se ti počastiš. Nisam ih poslušala. Nemam živaca hodati po dućanima i isprobavati odjeću kad više ne znam ni koji sam broj. U trudnoći sam, smiješno, ali smršavjela, guzicu sam u potpunosti izgubila, a cice su mi za barem jedan broj neproporcionalne.
Lakše mi je kupiti bebi bodi ili igračku nego sebi majicu. Ne pomažu baš ni muževi šaljivi komentari kada sam neki dan ugledala lijepu svečanu haljinu na odličnom sniženju koja mi, budimo realni, ne treba, a on me pitao planiram li u njoj dojiti i da ću biti najljepša dojilja u selu (ne mičem se, naime, iz kreveta. Ha. Ha. Ha). Ne moram ni reći da haljinu nisam kupila.
Ne idem nikamo
Moja je beba isključivo dojena i već nekoliko mjeseci odbija bočice. Odavno je zaboravljeno ono razdoblje u kojem sam se mogla izdojiti i ostaviti je samu s tatom tri-četiri sata. Sada sam svedena na dva, dva i pol sata i potom bjesomučnu vožnju nazad ako slučajno preko telefona čujem da beba plače.
Odlaske k veterinaru i u dućan tumačim kao "vrijeme za sebe"
Jednoga dana prije nekoliko mjeseci ostavila sam bebu mužu, sjela u auto, pustila si najdražu muziku i počela obavljati zadatke. Drogerija za pelene, ljekarna za bademovo ulje i čepiće, biodućan za suncokretov lecitin (hvala, mastitise, zašto ne bih potrošila još 30 eura ni na što). Pjevušila sam vedro kao ptičica uživajući u vremenu za sebe dok najednom nisam shvatila: "Hej, pa ovo nije vrijeme za mene. Ja obavljam dužnosti po dućanima i ništa više."
Kada uzmem "vrijeme za sebe", ne uživam
Nedavno sam išla na koncert Avril Lavigne, uz čije sam hitove provela gotovo cijelu srednju školu. Našla sam se s prijateljem i njegovom curom i trebala sam se lijepo provesti, ali ja sam cijelo vrijeme provjeravala mobitel, gledala na sat, proklinjala koncerte koji počinju u 22 sata i bisove koji traju duže od 10 minuta. Na sljedeći koncert na koji sam trebala ići na kraju nisam ni otišla.
Na moru sam se u mjesec dana okupala jednom
I odlasci na plažu prije devet ili nakon 18 sati ne pričinjavaju mi poseban gušt, kao ni kupanje u dvije minute dok muž briše malu koja je netom izišla iz mora.
Više ne čitam
I ovo je možda najtužnije. Radim u knjiškoj branši. Bahato, ali istinito, na raspolaganju su mi svi naslovi koje mogu poželjeti, čak i sad kad sam na porodiljnom. Ali ja ne čitam. Nemam koncentracije. Kad imam vremena, uglavnom skrolam po mobitelu ili spavam.
I to je uglavnom to. Nemam hobija, nemam strasti, nemam interesa. Svela sam se na postojanje. Ja sam Sanja, ali kao da nisam. Vani je sunčeko, vrijeme je godišnjih, na portalu smo koji je uglavnom vedar i optimističan, a ja sam se ipak odlučila za ovo crnilo od teme. Nekad mi je najdraža uzrečica bila This too shall pass / I ovo će proći. I znam da hoće.
I volim svoj život, obožavam svoju malu bebu, ali možda bih voljela da sam sve ovo znala prije. Možda bih drukčije reagirala ili se pripremila. Onako štreberski, kako ja to volim.
Ili se na život ipak ne možeš pripremiti?