Nikad nisam bila pretjerano čista i uredna osoba. Iako sam se odselila prije 10 godina, i dalje mi je u glavi mamin komentar kada je prvi put došla u moj podstanarski stan da je urednije nego što je očekivala. I to je rekla, onako, baš ponosno.
Jer ne jedna naša svađa bila je oko pospremanja moje sobe. No odjednom sam četrdesetak kvadrata stana lakše održavala nego nekad šest kvadrata svoje sobe. I otad, možda čak zbog tog njenog komentara, mi je bitno da je naš mali stan koliko toliko uredan.
Ipak, teško je očekivati pretjeranu urednost i čistoću kada doma imaš tri životinje. Mačke su vrlo čiste, ali se linjaju, a naš pas, koji se ne linja, ima jako puno godina pa mu se često omakne koja nezgoda doma. I broj jedan i broj dva.
Bilo je svakako nerealno očekivati da ću s bebom odjednom imati potpuno sterilne uvjete, no ipak sam dala sve od sebe. Njezina soba je nastala iz nekadašnje suprugove radne pa smo imali priliku i okrečiti i sastaviti novi namještaj, oprati rabljeni i maltene polizati podove i prozore.
U jednom sam trenu čak kupila i parni čistač da steriliziram sve prije dolaska bebe. Bebina robica prala se uz poseban deterdžent za bebe (bez omekšivača!) i sušila u novoj sušilici (program Hygiene+, naravno), a onda peglala da bude čista i sterilna.
Sve je čisto, uredno i savršeno čekalo dolazak naše bebe i onda...
Nikad u životu nisam više peglala (realno, nikad u životu ni nisam peglala). Sve rabljene i nove igračke bile su oprane i prebrisane. Od prijateljice sam dobila i sterilizator pa su naravno i sve bočice i dude bile sterilizirane. Sve je čisto, uredno i savršeno čekalo dolazak naše bebe.
I onda, naravno, opći kaos. Beba ne spava, bebu muče kolike, mene muče mastitisi, obje muči gripa, ne da ne pospremam nego se ni ne tuširam niti jedem, a kosu, moj ponos koji se nekoliko mjeseci nakon poroda sveo na tri dlake, sam zadnji put oprala prije deset dana.
Pas je dobio kronični bronhitis i kašlje i prdi po svemu, a mačke moraju, ali MORAJU leći ili sjesti na sve bebino, od kolica i kinderbeta, do svježe opeglane robe. Iako imam minimalno 20 tetra pelena, ne jednom bebino bljuckanje brišem svojom majicom.
Ipak, na nekim stvarima sam i dalje inzistirala. Sve što je išlo u bebina usta i dalje se vjerno i redovno steriliziralo. Krajičkom oka uhvatila sam mamu kako u parku diže bebinu dudu s poda i pokušava ju kriomice oprati bočicom vode i vratiti bebi u usta – naravno da nije prošlo, duda je završila u torbi, a beba nastavila plakati.
I onda sam se jednog dana našla s njom sama u autu. Poput mnogih drugih beba, moja Uma ne voli se pretjerano voziti u sjedalici, odnosno njeno raspoloženje varira; ponekad će izdržati po pola sata, ponekad ni pet minuta.
Sudbina je htjela da toga dana kratka vožnja od nekoliko minuta od parka do doma bude popraćena maničnim urlanjem. Da ste me prije koju godinu pitali, stavila bih novce na to da ću biti stroga mama koja neće previše mariti za djetetovo plakanje.
Nisam imala nikakvu igračku pri ruci, a onda sam na dnu auta ugledala papirnatu čašu
Realnost je takva da kada mi dijete plače u autu ja sam toliko trigerirana da nisam u potpunosti koncentrirana na vožnju i pukom srećom dosad nisam napravila neku veću glupost, a ne jednom su njene suze izazvale i moje. S vremenom sam malo očvrsnula, ali prvih nekoliko samostalnih vožnji bile su pakao. Takva je bila i ova.
Igrom slučaja nisam imala nikakvu igračku pri ruci, a onda sam na dnu auta ugledala papirnatu čašu. Čašu iz koje sam dan prije popila vode u kafiću kada sam uzimala kavu za van i bacila je na pod našeg minijaturnog auta dok sam razmontiravala 88 dijelova naših kolica kako bi stala prtljažnik. Na pod našeg iznimno prljavog minijaturnog auta, moram nadodati.
Ugledala sam svoju ruku kako se spušta i daje djetetu tu prljavu čašu. Dijete je bilo sretno, a mama je sigurno stigla do doma.
Od tog trenutka kao da su mi se otpustile kočnice, a moja beba otkrila je novi svijet najdražih igračaka.
Omot od papirnatih maramica iz ruksaka draži joj je od zveckave žirafe. Folija od maminog sladoleda pojedenog u parku najomiljenija razbibriga dok se iz šetnje vraćamo doma (osim što meni nije bila razbibriga kada sam je jednom pogledala kroz koju minutu i shvatila da joj je brada puna zaostale čokolade iz folije). A daleko najdraža namirnica koju kupimo u dućanu je paketić mozzarelle.
Nikad u životu nisam vidjela sretnije dijete od mojeg koje žvače to pakiranje do te mjere da sam mislila da je puklo koliko joj je majičica bila mokra od sline. Neki dan muž me čak uvjerio da joj vratimo u ruke omot od sladoleda koji je pao na nogostup (pravilo pet sekundi, je l').
Neki dan sam joj slinu s brade obrisala rukom i onda svoju ruku u traperice. Parni uređaj još uvijek je u kutiji, sterilizator je na dopustu.
Moje dijete uživa, a ja konačno – dišem.