Mnogima od nas san je imati svojih nekoliko kvadrata i ne ovisiti ni o komu. Jedina mogućnost da bismo to postigli, ili nam se barem tako čini, podizanje je kredita. To je napravila i Ivana Đilas, srpska kazališna redateljica sa slovenskom adresom, a svoje je iskustvo prenijela u roman koji je prodan u više od 15 tisuća primjeraka.
Ova kazališna redateljica, a sada i književnica, sebe opisuje kao feministkinju, majku dvojice dječaka od kojih je jedan dijete s teškoćama u razvoju, a drugi posvojen iz Afrike; kao osobu s premalo slobodnog vremena i velikim radnim elanom te kao vlasnicu kuće, auta i kredita.
Upravo je kredit zakovitlao i čitavu priču o izdavanju knjige naziva Kuća. Naime, Ivana je neko vrijeme pisala vrlo čitane kolumne za slovenski časopis Mladina u kojima je spajala osobne priče i društveni sustav. Jedan od tih tekstova bilo je pismo Djedu Božićnjaku krajem 2016. koje je odjeknulo u javnosti.
U pismu sam ga molila da uzme moj lijepi način života, koji sam tako skrbno izgradila i sada ga više ne mogu živjeti jer me je prerastao i postao prenaporan. To je bio početak priče o običnoj obitelji, s djetetom, kućom u predgrađu i običnim, ali novim autom, koja jednog dana shvati da će ih njihov život pojesti te odluče prodati tu kuću. Taj tekst je bio podijeljen više od 120 tisuća puta na društvenim mrežama. Tada sam znala da sam načela dobru temu.
U to vrijeme upoznala sam Anu Ugrinović, urednicu u Cankarjevoj založbi, izdavačkoj kući koja je prva izdala moj roman. Ana je čitala moje tekstove u Mladini i ponudila mi je da pišem neku veću formu. Znala sam da u tom trenutku to ne znam, ali sam obećala pokušati i bacila se na proučavanje novog medija, govori nam.
Roman je pisan u prvom licu. To je veliki monolog pametne žene, koja zna šta radi, a ipak je pogriješila te sada ulaže ogroman napor da to ispravi i spasi svoju obitelj.
UČILA KAKO PISATI
Tako je nastala knjiga Kuća, koja je do sada izdana u Srbiji, Sloveniji i Hrvatskoj, a uskoro i u Mađarskoj. Uklapanje toga u ionako prenatrpani raspored bio je pravi izazov s kojim se Ivana morala naučiti nositi.
Na Silbu, gdje ljetujemo, ponijela sam hrpu knjiga i počela proučavati svoje omiljene romane. Prvi put sam obraćala pažnju na to jesu li pisani u prvom ili trećem licu, kako započinju rečenice, kako su opisani likovi... Prvih 60 stranica knjige napisala sam tog ljeta.
Taj dio bio je najteži. Trebalo je donijeti mnogo odluka. Poslije je sve bilo i lakše i teže. Lakše jer sam znala smjer i teže jer sam opet počela režirati i morala u misli pustiti mnogo rečenica iz drugih književnih djela. Primjerice, u jednom trenutku radila sam na predstavi Pipi Duga Čarapa. Nakon probe odlazila sam u kafić ispred stana kako bih pisala. Trebale su mi dvije godine da završim knjigu, kaže.
No ono što je bilo još teže, kako nam kaže, jest to što joj je ovo bilo pisanje prvog romana. Nerijetko je sumnjala i u roman i u samu sebe.
I dalje mi je neugodno kada me predstave kao književnicu. Što su onda ljudi koji to rade godinama? Ja sam kazališna redateljica i to je teren na kojem se dobro snalazim. No izražavanje svega samo riječima, i to još na jeziku koji ti nije materinji, bila je novost za mene.
Ipak, shvatila sam da zakoni dramaturgije vrijede za sve vrste priča. Da se samo sredstva razlikuju. Jezik sam prilagodila sebi i iz njega napravila stil. Nema smisla pretvarati se da si nešto što nisi.
Jedan od mojih najomiljenijih romana je Školska bilježnica Agote Krištof, Mađarice koja je nakon Drugog svjetskog rata emigrirala u Švicarsku. Ondje je radila u tvornici satova, u potpunoj tišini. Kada je napisala svoj prvi roman, napisala ga je genijalno. To je priča o braći blizancima koja pokušavaju preživjeti rat bez roditelja. Jezik je potpuno prilagodila njihovu načinu razmišljanja i svom poznavanju jezika. Nastao je fantastičan stil pisanja, uspoređuje Ivana.
Krediti su za nas prečica do ostvarenja snova. Kada opijenost prođe, slijedi otriježnjenje. Dugo i skupo.
Jednako fantastičan roman nastao je i kada je otipkala posljednje slovo na svom računalu. Junaci knjige Kuća bore se s onim što je poznato mnogim Hrvatima, ali i narodima u čitavoj regiji – kreditima.
U lijepoj kući s bijelim žaluzinama, keramičkim pijetlom na krovu i trešnjom u vrtu živi obitelj umjetnika koja si tu kuću zbog kredita i neredovitih primanja ne može priuštiti. Treba je prodati i iseliti se prije nego što bude prekasno. Junakinja knjige uzima stvari u svoje ruke, ali ubrzo shvaća da to neće proći lako.
Roman je pisan u prvom licu. To je veliki monolog pametne žene, koja zna šta radi, a ipak je pogriješila te sada ulaže ogroman napor da to ispravi i spasi svoju obitelj. Humor je jedini način kako to može preživjeti.
Inače, melodrama je moj omiljeni žanr. Ona može lakše doprijeti do gledatelja, a zapravo uvijek govori o društvu. E, kada je još i stil pisanja duhovit, i kada se publika prepoznaje u događajima i načinima razmišljanja, onda je ta komunikacija još intenzivnija, kaže.
Da su se čitatelji zaista prepoznali u ovom romanu, kao uostalom i inače u Ivaninim kolumnama, govore i njihove reakcije.
Navikla sam na reakcije publike nakon kazališnih premijera, no ovo je drugačije. Predstava se izvodi i potom nestane. Roman ljudi nose kuće i čitaju ga u svojoj intimi. Mjesecima kasnije, pa čak još i sada, ljudi mi govore o svom doživljaju romana.
To je neobično iskustvo. Mi danas još razgovaramo o knjizi koja je u mojem kazališnom umu davno završen projekt. No sviđa mi se ideja da knjiga ima svoj život koji više nema veze sa mnom, ističe.
RAZLIČITE GENERACIJE, RAZLIČITA ISKUSTVA
Druga vrsta reakcije s kojom se morala nositi bila je ona njezinih najbližih, prijatelja, poznanika i suradnika.
Kada pišem za Mladinu i kažem da se nešto dogodilo, to zaista i jest bilo tako. U romanu sam mogla dodati i izmišljene dijelove. Ljudi u mojem okruženju prepoznali su stvarne događaje koji zapravo više nisu moji nego pripadaju junakinji.
Na trenutke je bilo poprilično zbrke. Mama mog supruga pitala me zašto ne volim njihovu stranu obitelji. Moj je otac bio uvrijeđen što je u knjizi toliko malo opisan. S druge strane, sviđalo im se što su poslužili kao inspiracija za likove, priča.
Neobično je to kako brzo možemo povjerovati da će dobra vremena trajati i kako nam se uvijek čini da smo i mi vječni, unatoč svim dokazima koji govore suprotno.
Spomenuti likovi "žive" nalik velikom broju nas. Upravo krediti često razaraju obitelji, prodrmaju odnose i preokrenu nam život naglavačke, a uvijek su tu i neželjeni savjeti obitelji. Ipak, autorica smatra da je to odlika svih tranzicijskih društava.
Pomislite šta se sve dogodilo u životu mog oca. Djetinjstvo je proveo u poslijeratnom komunizmu, studirao ispod portreta Marxa, Lenjina. Njegova je generacija čvrsto vjerovala da se učenjem i radom postiže bolja budućnost. Sve što je imao postigao je tako što je otplaćivao male kredite. Jedan po jedan. U mirovinu je pak otišao u globaliziranom neoliberalnom društvu.
S druge strane, moja generacija živim ludim tempom. Imamo osjećaj da smo već na sve zakasnili. Krediti su za nas prečica do ostvarenja snova. Kada opijenost prođe, slijedi otrježnjenje. Dugo i skupo. Naša će djeca pak biti potpuno neopremljena za borbu. Sklanjamo im frustracije s puta i ne pripremamo ih za svijet klimatskih promjena, migracija, borbe za čovjeka prava i slobodu, iskrena je ova autorica.
Iako je roman temeljen na njezinoj životnoj priči te je uz samu ozbiljnost tematike prisutna i doza humora, baš kao ni njezina junakinja, tako ni Ivana više nikada ne bi išla prečacem do snova.
Neobično je to kako brzo možemo povjerovati da će dobra vremena trajati i kako nam se uvijek čini da smo i mi vječni, unatoč svim dokazima koji govore suprotno. Kako bismo inače mogli napraviti nešto toliko glupo kao što je potpisivanje kredita na trideset godina? Da mogu birati i da znam drugačije odabrati, više nikada ne bih podigla nijedan kredit, zaključuje Ivana Đilas.
Želite li saznati nešto više o samoj knjizi i imate pitanja za autoricu, pridružite joj se na Interliberu 15. studenoga na štandu Iris Illyrice u 19 sati.