Ako ikada mislite da imate težak posao, ako vam se nešto ne da, imali ste loš dan i sve vam ide na živce, razgovor s medicinskom sestrom iz Klaićeve bolnice uvjerit će vas da stvari pogledate iz potpuno drugačije perspektive. Ana Viljevac, glavna sestra na Odjelu za pulmologiju, alergologiju, imunologiju i reumatologiju Klinike za dječje bolesti Zagreb radni staž od 40 godina odradila je bez ijednog dana bolovanja, a iz jutarnjih smjena znala je ići direktno u noćne, nakon nekoliko sati odmora.
Posao medicinske sestre moj je život, tome sam se posvetila i za mene nema drugačijeg načina života. Kad ne radim i kad sam doma razmišljam kakva je situacija u bolnici, štima li sve, ima li svega što treba, nedostaje li neki lijekić jer ne možeš predvidjeti što će se ordinirati kroz vikend i onda si uvijek u stresu.
No, kad vidiš osmijeh na tom licu, na licu tog djeteta, tih roditelja, pa to nema veće sreće. Ne treba ti nikakva nagrada. Da radiš samo za tu plaću, a plaće su male, ne znam koliko bi radili, kaže glavna sestra Ana Viljevac koja će idući godine zaokružiti točno 40 godina staža u zdravstvu. Tijekom tih godina nikada nije bila na bolovanja, odsutna je bila jedino zbog dva porodiljna.
Sestrinski poziv došao joj je prirodno. Odrasla je u Zagorju na selu, a kao djevojčicu mama ju je uvijek slala da pomaže drugim ljudima koji su bili bolesni ili im je trebala nekakva pomoć. Uvijek je bila presretna kad je nekome pomogla.
Moraš biti dobar prema drugima, kako si ti dobar prema drugima, tako će se i tebi vratiti. Moja mama je uvijek govorila, ako imaš ruku zatvorenu, nećeš nikome ništa dati, a bome nećeš ni dobiti.
Moram reći na sva zvona, meni je jedan stariji gospodin darovao stan jer sam se brinula o njemu. Uz posao i djecu, brinula sam se i o njemu. Ostavio mi je stan na Knežiji i grobnicu na Miroševcu. Rekao mi je da nekog poput mene nije nikad u životu upoznao.
Kad dođem ispred klinike, moj privatni život prestaje
Anin radni staž počeo je 2. listopada 1982. na Zavodu za onkologiju i radioterapiju na Rebru. Ondje je radila 12 godina, a zatim je na poziv kolegice iz Klinike za dječje bolnice Zagreb koja je uvidjela da je Ana u prevelikom stresu, prešla u Klaićevu i ondje radi već 28 godina. Kako kaže, nije više mogla gledati tu patnju na onkologiji, o tome joj je i danas teško govoriti. I danas o tome govori kroz suze.
Morala sam otići od tamo. I mama mi je završila na tom odjelu, a nakon nje i tata. Tako vam je to, to je život. Zato uvijek kažem drugima, dok ste još mladi, zdravi, uživajte. Jer nikad ne znaš što nosi sutra.
"KLAIĆEVA JE MOJA DRUGA OBITELJ"
Ana uvijek razmišlja o svom poslu, no kao glavnoj sestri na Odjelu za pulmologiju, alergologiju, imunologiju i reumatologiju službeno radno vrijeme joj je od 7 do 15 sati.
Nikada ne volim kasniti na posao jer teške su noći na odjelu, znate. Sestre su vječito na hodniku i uz djecu. Sestra je ta koja je 24 sata uz pacijenta. Roditelji mogu biti uz dijete, ali ima i djece s kojom ne mogu biti roditelji iz nekakvih razloga, to su djeca iz Nazorove ili roditelji imaju još djece doma, svatko ima neki svoj razlog, govori. Zato na posao uvijek dođe dvadeset minuta ranije kako bi si sve pripremila, a zatim slijedi primopredaja smjene gdje dobije informacije o tome što se zbivalo sa svakim djetetom tijekom popodneva i noći.
Nakon toga već moram dizati djecu jer postoje izolacije gdje su mi dječica smještena do negativnog PCR testa. Nakon toga djeca idu na odjel, a onda i doktori kreću u vizitu, pa dok se odrade sve vizite, vađenje krve, puno venozne terapije, imamo i jako puno dokumentacije za raditi, opisuje nam Ana kompleksnost svoga posla.
Na odjelu je trenutno dosta djece s upalom pluća te s opstruktivnim bronhitisom, odnosno astmom u pogoršanju. Ako su saturacije niske, odnosno ako je došlo do respiratorne insuficijencije, dijete se treba staviti na kisik. Ima i jako puno malih beba s bronhiolitisom i za takvu se djecu treba itekako dobro pobrinuti. Staviti ga u povišeni položaj, mjeriti saturaciju kisika, ako ima manjka kisika u krvi staviti ga na kisik, davati mu inhalacije, hraniti dijete, prematati ga, puno je posla. Ali to je posao koji medicinske sestre rade s velikom ljubavlju.
Sva djeca koja su prošla kroz njezin odjel jednako su joj draga, no jedna curica iz Petrinje posebno joj je prirasla srcu
Klaićeva bolnica je moj dom, to je moja druga obitelj, skoro sam više tamo nego kod kuće. Kad dođem ispred klinike, moj privatni život prestaje. U bolnicu ulazim neopterećena privatnim problemima i s osmijehom na licu pristupam roditeljima i djeci.
Divim se svojim kolegicama iz noćne smjene koje ujutro nikada nisu natmurene, i pošalimo se i nasmijemo. Osmijeh otvara sva vrata. Uvijek kažem svojim sestrama, 'uvijek krenite s rečenicom znam da vam je teško, i sigurno je teško roditeljima, i uvijek završite rečenicu s osmijehom.' I odmah će im biti lakše.
Uvijek imajte prijateljski odnos prema svima i odnosite se prema drugim ljudima kao što biste htjeli da se netko prema vama odnosi.
Teški posao rade sestre, ali stvarno su drage i divne, govori. Na pitanje zašto voli svoj posao ima jednostavan, a tako lijep odgovor:
Zato što u srcu nosim ljubav prema drugim ljudima, veliku ljubav prema drugim živim bićima. Jako je lijepo pomagati drugima i onda kad ti se taj trud isplati, i taj osjećaj sreće kad dijete živne nakon drugog dana infuzije, oni su već kao novi! To me čini toliko sretnom kad su mi dječica dobro, to me hrani, drži na nogama i čini poletnom. Kaže jedna mama danas, 'pa sestro, ja njega više ne mogu smiriti!' Ja joj kažem da imamo čarobnu vodicu u infuzijama, smije se Ana.
I U MIROVINI ĆE VOLONTIRATI
Roditelji s djecom do šest mjeseci starosti ostaju u bolnici, u sobi za smještaj majke i djeteta gdje su skupa 24 sata. I roditelji s djecom do tri godine starosti ne plaćaju ništa za boravak u bolnici, naravno, u skladu s kapacitetima.
Nikom nije lijepo biti u bolnici, ali mi im nastojimo pomoći da što lakše prebrode taj period života, da se brže-bolje oporave i da odu što prije kući, kaže. Uz to što brinu za djecu, sestre se trude i roditeljima olakšati cijelu situaciju i s njima imaju profesionalno-prijateljski odnos.
Na odjelu pulmologije ničega ne nedostaje, no sestra Ana ima želju da dječja bolnica dobije novu zgradu
S jedne strane moramo poštivati pravila, a s druge strane moramo ih prihvatiti kao prijatelje. Došli su u naš dom i moramo im pomoći, nije lako boraviti s djetetom u bolnici, a djetetu mu nije dobro. Roditelje smirujemo riječima da imamo drugu djecu s istom dijagnozom koja danas idu kuću i da će sve biti dobro. Lijekova na odjelu ima dovoljno, samo treba malo strpljenja. I odmah vidiš da je roditeljima puno lakše.
U bolnici imaju i igraonicu i radne terapeute da djeci malo skrenu misli, a igra je isto jedan vid zdravstvene njege i terapije. Djecu posjećuju i doktori klaunovi, koliko je to moguće u vrijeme pandemije. Sva djeca koja su prošla kroz njezin odjel jednako su joj draga, no jedna curica posebno joj je prirasla srcu.
Sunce moje malo. Ona je iz Petrinje, kronični je pacijent i dolazi na terapiju. Neki dan mi je donijela ručno rađenu sličicu koju je sama napravila s tušem na drvetu i rekla da me nikada neće zaboraviti. Najveća sreća je kad ti dijete mahne i s osmijehom na ličeku ode doma iz bolnice. To vam je ono što nas čini sestrama, ja imam ogromnu ljubav prema djeci i ljudima općenito, i bit će mi jako teško kad ću otići u penziju, otkriva.
No, ni u mirovini neće mirovati te planira volontirati i opet pomagati drugima. Kako kaže, ide dalje za svojim poslom pomaganja. Njezine kćeri su već velike, starija Andrea je inženjer strojarstva te je pred udajom, a i mlađa Monika počela je raditi. Kćeri nisu krenule maminim stopama, mlađa joj je rekla da ne bi mogla gledati tu bol.
Kad je počela raditi smjena je bila od 7 do 14 sati, onda bi otišla kući i vratila se u noćnu u 20 sati
I meni je teško gledati bol na licima djece. Kad ih boli, kad su tužna, kad plažu, ali nastojiš im malo skrenuti pažnju i pomoći im. Radila sam noćne smjene 18 godina, tada nije bilo Pampers pelena nego krpenih pa ih je stalno trebalo presvlačiti, to je trajalo cijelu noć. Djeci smo i pjevale, milovale ih, dragale da ne plaču, prisjeća se. Posao medicinske sestre iziskuje puno odricanja. Kad je počela raditi smjena je bila od 7 do 14 sati, onda bi otišla kući i vratila se u noćnu u 20 sati. Na poslu je bila i za potresa u Petrinji, a u takvoj situaciji brzo su reagirali i sve je, srećom, prošlo u redu.
Na odjelu je bilo oko dvadesetero djece. Naša glavna sestra pedijatrije Gordana Bukovina mirno je pristupila i umirila roditelje. Mi se moramo znati snaći u svakoj situaciji, bio to potres, požar. Moram to reći, i to je tako lijepo, naša tehnička služba i svo nemedicinsko osoblje došlo je na odjel, odmah su donijeli deke, svu djecu smo obukli, nazvali roditelje, izišli smo van i pričekali. Dio bolnice u kojem smo mi smješteni je siguran, najgore su bili pogođeni odjeli na kirurgiji, ali hvala bogu sve je dobro prošlo, nitko nije nastradao, osim što je zgrada oštećena, ali to se sve vraća u normalu, ispričala je te izrazila želju da dječja bolnica dobije novu zgradu u kojoj bi bila smještena kompletna klinika.
Imam toliko dobru glavnu sestru pedijatrije s kojom blisko surađujem. Neki dan mi je rekla da su njezini prijatelji skupili donaciju i pitala me što bi nama trebalo na odjelu. Ja na pulmološkom odjelu imam sve što nam treba za pomoći djetetu, nama su dobri ljudi toliko puno donirali. Svako dijete ima svoj inhalator i svoj aspirator, ističe. Na dječjem odjelu stres nikada ne prestaje.
Najstresnije je kad ti dijete poplavi uslijed pada saturacije. Sjećam se jedne bebice prije sedam, osam godina, kolegica je bila u sobi i odreagirala je iste sekunde, odmah smo povratili bebicu. Kolegica se na sekundu okrenula i dijete je poljubičastilo. I mama je bila u sobi i kazala je, 'sestro pogledajte, dijete mi je malo poljubičastilo.'
To moraš reagirati u sekundi, moraš biti prisutan milijun posto. Moraš biti hladan kao špricer i odraditi posao, nema tu mjesta panici. Takve stvari se zaista rijetko dese, ali to je takvo iskustvo i šok koje nikad nećeš zaboraviti, ispričala je Ana koja s posla uvijek ide pješke, na putu prema kući svako dijete prođe u mislima.
Ne mogu ući u tramvaj jer se bojim da ne bih nešto pokupila i donijela toj dječici pa im još dodatno uzrokujem da još dulje ostanu u bolnici. Kad god mi kćer izađe iz stana kažem joj, 'Monika pazi kamo ideš, pazi da mi ne bi nešto donijela. Znaš gdje mama radi', kaže glavna sestra Ana Viljevac.