I tada se pojavi tiho, ali uporno pitanje: Je li problem u meni?
Jednako je bilo i sa mnom. Od malih nogu slušala sam priče o tome kako moram učiti da bih imala dobre ocjene pa da bih jednog dana mogla naći dobar posao. I tako je krenulo…
Već sam tijekom vrtićkih dana pohađala sate njemačkog jezika, u školi bila prisutna na izvannastavnim aktivnostima, na kraju osnovne škole primila sam nagradu jer sam svih osam razreda prošla s odličnim, upisala sam jednu od najboljih hrvatskih gimnazija, potom željeni smjer fakulteta s visokim prosjekom ocjena. I onda… I onda nije došlo do onoga za što su mi čitav život govorili da će se dogoditi.
Velik broj ljudi odrastao je uz slične poruke kao i ja. Uči, budi dobra, završi školu, pronađi posao i stvari će sjesti na svoje mjesto.
No život rijetko ide pravocrtno. Tržište rada se mijenja, nesigurnosti su sve veće, a mnogi poslovi koji su nekad bili stabilni danas više nisu. Osim toga, mi se mijenjamo. Ono što smo željeli sa osamnaest često nema veze s onim što nam treba s trideset ili četrdeset.
Problem nastaje kada taj raskorak između očekivanja i stvarnosti doživimo kao osobni neuspjeh, kada pomislimo da smo zakasnili, da smo krivo izabrali ili da su svi drugi nekako uspjeli, a samo mi nismo.
Tiha tuga zbog neostvarenih snova
O karijernim razočaranjima rijetko se govori otvoreno. Lakše je pričati o uspjesima, promocijama i novim projektima nego o osjećaju praznine, iscrpljenosti ili zavisti prema drugima. No neostvareni profesionalni snovi nose stvarnu tugu. To je svojevrsni oblik žalovanja za verzijom sebe koja je vjerovala da će život izgledati drukčije.
I ja sam nekad bila uvjerena da kao profesorica moram raditi isključivo u osnovnoj ili srednjoj školi. Jer, to se očekuje od mene, zar ne? Zar sam se toliko odricala i školovala da bih sada radila nešto sasvim deseto? Što će drugi reći? Kako je moguće da su svi drugi pronašli neku „vezu“ koja ih je ugurala u sustav, a ja samo poneku zamjenu?
Sve su to bila tada meni vrlo teška pitanja, koja mi se sada čine gotovo pa smiješna. No u tom trenutku to je bilo nešto s čime sam se jako teško nosila. Nitko od kolegica koje su bile u sličnoj situaciji nije govorio o tome kako zaista izgleda naša svakodnevica. Sama sam prolazila kroz sve to.
S druge strane, ni generacija moje majke to nije mogla shvatiti jer oni uglavnom rade po 40 godina na istom radnom mjestu do kojeg su došli jer su sve radili kako treba.
Dugo me to mučilo… dok jednog dana nisam presjekla i shvatila da ne mogu tako dalje. Baš taj korak bio je presudan za sve ono što je slijedilo. Novinarski angažmani, projekti koje kao studentica nisam mogla ni zamisliti, mogućnost da budem i dio svijeta i izdavaštva i medija, vlastiti objavljeni bestseleri, lekture stručne literature za prestižne izdavačke kuće, radionice za djecu i odrasle, gostovanja diljem zemlje, nove knjige koje mi izlaze ove godine…
Sve to nisam mogla ni zamisliti dok sam plakala jer ne mogu naći stalan posao u školi i dok su mi nudili kikiriki za usputne poslove.
Što možemo odmah učiniti?
Važno je reći i ovo: mnogi problemi s karijerom nisu individualni, nego strukturalni. Nepovoljni ugovori, niske plaće, izgaranje, nedostatak prilika, očekivanje da budemo stalno dostupni i produktivni – sve to ostavlja posljedice.
Ako ste umorne, razočarane ili demotivirane, to ne znači da ste lijene ili nezahvalne.
I da, godine pritom nemaju veze. Nekome će se ovo dogoditi nakon fakulteta, a nekome u tridesetima ili četrdesetima. Nekima i jedno i drugo. I to je u redu.
Ne postoji univerzalno rješenje za sve ovo, ali neke korake možemo napraviti već danas.
1. Dopustite si priznati istinu
Prvi korak je iskrenost prema sebi. Ne morate odmah znati što želite dalje. Dovoljno je priznati da ovako više ne ide. Potiskivanje nezadovoljstva samo produbljuje osjećaj zarobljenosti.
2. Odvojite ambiciju od tuđih očekivanja
Postavite si ova važna pitanja: Čija je ovo definicija uspjeha koju pokušavam dostići? Roditeljska? Društvena? Partnerska?
Ponekad karijera ne ide zato što slijedimo put koji nikada nije bio u skladu s nama.
3. Dajte si dopuštenje za promjenu smjera
Promjena karijere nije poraz. Nije ni znak nestabilnosti. To je često čin hrabrosti. Neki ljudi se pronađu kasnije, i to ne znači da su izgubili vrijeme, nego da su učili. Nije nikakva sramota biti u tridesetima i priznati si da nemamo pojma što radimo i da još ne znamo ni tko smo i čime se želimo baviti.
Karijera može imati uspone i padove, i to je sasvim normalno.
4. Prepoznajte što vam posao trenutno treba davati
Nekad posao ne mora biti strast. Ponekad je uloga posla da pruži sigurnost, dok se mi oporavljamo, učimo ili gradimo nešto svoje sa strane. To je naprosto realnost. Ako nemamo roditeljsko, partnersko ili bilo čije zaleđe, moramo se osloniti isključivo na sebe.
5. Potražite podršku
Razgovor s terapeutom, mentorom ili osobom kojoj vjerujete može pomoći da iz kaosa misli izvučete jasnoću. Ne morate sve same. Brojni veći gradovi u svojim županijskim bolnicama nude besplatnu psihološku pomoć, a postoje i mnogi besplatni online programi mentorstva kojima možemo dobiti vrlo vrijednu podršku nekoga iskusnijeg u određenom sektoru.
6. Budite proaktivni
Istražujte, šaljite otvorene molbe, pišite, zovite. Napravite profil na LinkedInu, proširite vijest o tome da tražite (novi) posao, budite otvoreni za povremene angažmane koji mogu dovesti do nečeg većeg, Proaktivnost je ključna. Bez nje ne ide.
Karijera se može graditi u fazama. Može stagnirati, mijenjati se, čak se i raspasti i opet iz toga može nastati nešto novo.
Niste zakasnili. Niste manje vrijedni. Niste jedini koji se pitate Što sada? Ponekad je upravo to pitanje početak nečega što ćete jednom nazvati svojim putem.
I da, to je stalno putovanje. Ni ja nisam (još) ondje gdje želim biti, ali znam gdje više nipošto nikada ne želim biti.