Tvoje tijelo je savršeno baš takvo kakvo jest. Brini o njemu i nemoj dati nikome da „išara zidove“ tvog doma

Prva uspomena koju pamtim kada mi je netko rekao da sam lijepa bilo je na prvi dan nastave u prvom razredu osnovne škole. Učiteljica mi je rekla da sam predivna. Točno se sjećam kako sam se u tom trenutku osjećala posebno, ali istodobno i začuđeno. Čudila sam se, iako tada toga nisam bila svjesna, kako nekome mogu biti lijepa.

Imala sam tamnu kovrčavu kosu, često nosila mašnice i najljepšu odjeću koju mi je mama kupovala, no svejedno se nisam osjećala lijepo. Ubrzo je učiteljica primijetila da ne vidim na ploču pa sam morala početi nositi naočale.

I tek je tu počela moja bitka s nesigurnostima. Nitko mi nije objasnio da su naočale tu za moje dobro, da djevojčica od osam godina može biti lijepa i s njima. Četo bih ih skidala tijekom velikog odmora i stavljala ih samo pred učiteljicom. Trebali su mi mjeseci da ih prihvatim. Srećom, druga djeca iz razreda zaista su bila divna i nikada me nitko nije zadirkivao zato što nosim naočale. S vremenom sam ih prihvatila kao dio sebe.

Borba s pjegicama

No tada su došle predtinjdžerske godine i moja opsjednutost pjegicama. Po majčinoj strani obitelji naslijedila sam pjegice. Ni dan-danas nisu pretjerano izražene te se osim na mom licu nalazi tek pokoja na ostatku tijela, no u petom razredu proživljavala sam noćne more zbog njih. Čak sam i od prijateljice čiji su roditelji bili vlasnici ljekarne nabavila kremu koja je trebala posvijetliti ih. Naravno da se to nije dogodilo. Tijekom ljetnih praznika u jednom periodu tri tjedna nisam izašla iz svoje sobe jer sam bila uvjerena da će, čim stupim van, zrake sunce mom licu dodati još desetke pjegica.

Tvoje tijelo je savršeno baš takvo kakvo jest. Jer je tvoje. To je tvoj dom. Brini o njemu i nemoj dati nikome da „išara zidove“ tvog doma.

Časopisi za mlade koje sam tada čitala nikada nisu pisali članke o djevojčicama i curama s naočalama ili pjegicama. Svi su modeli bili savršeno čista lica, bez naočala. Osjećala sam se kao da se nikamo ne uklapam kada je u pitanju moj izgled.

Iako na razdoblje osnovne škole imam predivne uspomene, poput druženja s prijateljima, obnašanja funkcije predsjednice razreda, odličnih ocjena i jedne opće pozitive, unutar svoja četiri zida bila sam sve samo ne sigurna u sebe. Brojala sam pjegice, izbjegavala gledati nepoznate ljude u oči da ne bi vidjeli moja debela stakla na naočalama i da ne bi pomislili da sam ružna.

I baš nikada nitko od članova obitelji nije razgovarao sa mnom o tome.

S godinama sam nekako naučila živjeti i s naočalama, nakon propalog pokušaja nošenja leća, i s pjegicama. Jednostavno sam ih prihvatila kao dio sebe. Vidjela sam ih kao nešto po čemu sam posebna.

Emocionalno prejedanje

No u kasnim dvadesetima pojavio se novi problem koji mi ranije nije ni padao na pamet – emocionalno prejedanje i borba s kilogramima. Iako sam u životu imala najviše 60 kilograma, za mene je to u mojoj glavi bila brojka enormnih razmjera. Uvijek poznata kao modno osviještena mršavica, šokirala sam se kada sam vidjela da više ne stanem u odjeću XS ili S veličine.

Počela sam uočavati masne naslage na trbuhu, rukama, nogama. Na mojoj visini od 164 cm to je itekako bilo primjetno. Dakako, kilogrami se nisu skupili preko noći niti zato što mi je bilo sjajno u životu, Borila sam se s nesređenim obiteljskim odnosima, nezaposlenošću, nezadovoljavajućom ljubavnom vezom i zdravstvenim tegobama.

Imala sam periode u kojima sam odlučila vježbati, trčati, pa čak i otrčala svoju prvu utrku i zaista preuzeti svoj život u svoje ruke. To bi trajalo po mjesec, dva, tri i potom opet sve ispočetka. Morala sam baciti nekoliko vreća odjeće jer naprosto nisam više stala u nju.

U to vrijeme u mojoj se karijeri dogodio ogroman zaokret. Odjednom sam zbog svog prvog bestselera Priče o neustrašivim hrvatskim ženama bila pod reflektorima javnosti. Dobivala sam poruke u kojima mi žene iz cijele Hrvatske zahvaljuju što sam napisala knjigu koja je nedostajala djevojčicama te što i njih odrasle potičem na velike promjene.

I iako sam čitavim srcem vjerovala u to što radim, a vjerujem i danas, i dalje sam bila nesigurna u sebe. To se dodatno pogoršalo kada sam bila u toksičnoj vezi.

Kao veliki ljubitelj teretane, nagovarao me da krenem s njim na grupne treninge, koristeći kao izgovor to kako želi da imamo neku zajedničku aktivnost, no sve je bilo prilagođeno isključivo njemu. Treninzi su bili iznimno zahtjevni i često sam osjećala kao da ću povraćati..

No on me uporno nastojao oblikovati prema slici svoje „idealne“ žene, s kakvom nikada nije bio. Stalno je komentirao moje tijelo. Nakon teretane redovita je pak postaja bio lanac brze prehrane, u kasnim večernjim satima. Jer mu je to bilo normalno.

Briga o sebi, radi sebe

Nakon prekida te veze i moje tijelo, i moja psiha, i ja doživjeli smo preporod života. Tek sam tada počela vježbati isključivo zbog sebe i svog mentalnog zdravlja. Vježbala sam zato jer sam imala više energije, jer sam to činila samo za sebe i jer sam željela pratiti napredak vlastitog tijela.

Godinama sam odijevala crnu odjeću, iako realno nisam imala nikakav „višak“ koji sam trebala skrivati. No od ovog proljeća počela sam nositi haljine u šarenim bojama, suknje, ponosno isticati svoju valovitu kosu, naučila kako uz vrlo malo šminke u pet minuta istaknuti ono najbolje na sebi. Oslobodila sam se.

Tvoje tijelo je savršeno baš takvo kakvo jest. Jer je tvoje. To je tvoj dom. Brini o njemu i nemoj dati nikome da „išara zidove“ tvog doma.

Iako imam isti broj kilograma kao i prije koju godinu, oni su sada raspoređeni na potpuno drugačiji način. Masne naslage zamijenila je mišićna masa. Po prvi put u životu zahvalna sam svojem tijelu što me nosi kroz sve moje uspone i padove, što mi svaki dan iznova daje podršku za ostvarenje svih mojih snova. Prije nekoliko dana upravo mi je to moje tijelo omogućilo još jednu pobjedu – skočila sam padobranom iz aviona s visine od 4000 metara!