Sjećam se kao da je bilo jučer. Imala sam 12 godina i trajali su ljetni školski praznici. Plakala sam u svojoj sobi. Ridala sam i nisam se mogla smiriti. Zašto? Jer sam imala pjegice.

Da, te male točkice koje su prije nekoliko godina postale toliki hit da su si ih influencerice crtale olovkom po licu u djetinjstvu su mi zadale nezamislivu patnju.

Iako sada znam da je to dio mene koji nikada ne bih mijenjala, priznajem da mi nije bilo lako kada sam bila ugledala taj trend. Odmah sam se sjetila one male djevojčice koja je godinama plakala i mislila da nešto nije u redu s njome jer nema čisto lice kao druga djeca iz razreda.

A uz te male smeđe točkice sam odrastala. Moja mama i njezine sestre, moje tete, imaju čitavo tijelo prekriveno pjegicama. Nasljedna crta. Kod njih se to javilo već nakon 3-4 godine života, a ja sam svoje prve počela uočavati oko 10. godine. Prvo samo nekoliko po nosu, kasnije i po licu. Potom se pojavila jedna na ruci. Pa još jedna... Dakako, ljeti bi bile još izraženije. Kako bi njihov broj rastao, tako je moje samopouzdanje padalo.

Čak i kada sam išla samo do dućana, kioska ili baciti smeće, stavljala sam puder.

U to vrijeme nije bilo društvenih mreža ni interneta kakav danas poznajemo, no bili su tu časopisi za tinejdžere. Svaka od djevojaka u njima, mislila sam tada, bila je savršena, miljama daleko od mene. Tada nije bilo manekenki na naslovnicama koje bi imale pjegice.

Nisam se imala kome bliskome požaliti i reći mu koliko me to muči. Mislila sam da ako to kažem mami ili svojoj najdražoj teti, da će biti uvrijeđene i povrijeđene. Ali nisam mogla dugo skrivati... Teta je znala da te male točkice mrzim najviše na svijetu. Mama mi je pak jednom rekla da je ona u svojim mlađim danima željela izbijeliti ih, no dermatologinja ju je upozorila na moguće opekline kao posljedice, pa je odustala od te ideje.

Roditelji jedne od mojih prijateljica bili su vlasnici ljekarne i preko nje sam saznala da postoji krema pristupačne cijene koja bi trebala izbijeliti pjegice. Religiozno sam se mazala dvaput dnevno. Moram li uopće reći da rezultata nije bilo? Potom je tu bio pokus s limunom koji je trebao napraviti nešto slično. Bez uspjeha.

Tijekom školskih praznika između šestog i sedmog razreda bilo mi je gore nego ikad. Zatvarala bih se u svoju sobu, navukla zastore i očajavala nad svojim malim životom. Nisam htjela ni izaći jer sam mislila da i pet minuta izloženosti Sunčevim zrakama može donijeti opet nove pjegice. Propustila sam pozive na sladoled, na rolanje, na bazene... Nekoliko tjedana nisam se maknula iz sobe. Ni sama se ne sjećam kako sam uspjela prebroditi to i dignuti se.

Kada sam bila tinejdžerka, naslovnice s curama punih pjegica nisu postojale.

No problemi nisu stali tu. Vrlo brzo počela sam svakodnevno nanositi lagani puder u sticku, misleći da ću tako barem malo prikriti pjegice. Tijekom gimnazijskih dana bilo mi je nezamislivo ići na nastavu bez šminke. Jasno, tada se povećao i vršnjački pritisak koji je nalagao određeni izgled, ali srećom, ni blizu onoga kakav imaju današnji tinejdžeri.

Međutim, nikada me ni u osnovnoj ni u srednjoj školi nitko nikada nije zadirkivao zbog mojih pjegica. Žalosno je što to uopće moram reći, no imala sam vrašku sreću što me djeca iz razreda nisu zadirkivala. Kada sam radila u školi, vidjela sam na vlastite oči koliko učenici mogu biti okrutni na riječima i djelima jedni prema drugima.

Eto, očito sam imala neki element sreće. Ipak, mislim da toga ne bi bilo da nije bilo mojih školskih uspjeha od prvog razreda osnovne škole i što sam uvijek bila među onima „boljima“. Gotovo da sam, na neki način, bila zaštićena. Jer drugima nije bilo jednako.

Sjećam se kada je u našu školu u sedmom razredu došla djevojčica koja se s obitelji preselila u naše mjesto. Bila je malo popunjenija, loša učenica i imala je pjegice. Pod odmorom je uvijek sjedila sama i nerijetko je bila meta zadirkivanja. Kada sam jednom naišla na takav događaj i kada je to radio dječak kojeg sam znala doslovce od pelena, poludjela sam, blago rečeno, i branila je svom silom. Stao je, ali ožiljci se nisu tako lako izbrisali.

Kada sam krenula u novi život tijekom studentskih dana, svjesnost o tim točkicama na koži još je itekako bila prisutna. Isprobala sam sve moguće drogerijske pudere do kojih je moj studentski budžet mogao doći. Bilo da sam išla na predavanje ili samo do kioska i dućana, pa putem baciti smeće u kontejner, obvezno sam stavljala puder.

Puder je postao moja maska, moj štit koji me brani od svijeta „nesavršenosti“, od svijeta u kojem se ono „dobro“ kreira u časopisima prepunima pogrešnih poruka.

A onda su došle i kasne dvadesete, moja osobna transformacija nevezana za vanjski izgled, a time i prihvaćanje toga da ću zauvijek imati pjegice i da sam zbog njih baš posebna.

Puder je postao moja maska, moj štit koji me brani od svijeta „nesavršenosti“.

Pa što ako su one tu? Upravo sam zbog njih drugačija, na najbolji mogući način. One su te koje samo još više doprinose mojoj posebnosti, govorila bih si.

I tako sam počela odlaziti u šetnje bez trunke šminke, a potom se ohrabrila hodati tako i centrom grada. I znate što? Osjećala sam se oslobođeno. Kao da me netko pustio iz krletke u kojoj sam provela više od dva desetljeća.

Prije koji mjesec izašla sam na spoj s jednom posebnom osobom. Nakon niza neuspjelih kava i upoznavanja svakakvih likova o kojima bih mogla napisati roman, ovaj put uopće nisam imala energije za dotjerivanje jer sam mislila da je to vjerojatno samo još jedan promašaj. Stavila sam tek mrvicu tonirane kreme, no s obzirom na vanjske vrućine, nisam imala namjeru stavljati cijelu fasadu. A onda mi je rekao: Napokon netko prirodan. Imaš preslatke pjegice.

Iako mi muško odobravanje u ovom periodu života više ne predstavlja nikakvo ushićenje niti imam potrebu za njime, ipak je lijepo znati da postoje muškarci koji prihvaćaju prirodnost.

Živjele pjegice!

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju