I zaista, koliko čitam po raznim portalima i člancima, mnoge žene najizazovnijim u majčinstvu doživljavaju činjenicu kako su zatvorene, kako ne mogu nigdje ići, baviti se onim čime su se bavile dosad i slično. Začudo, to (uglavnom) nije moj problem.
Toliko sam se naradila posljednjih godina da poprilično uživam u monotonosti, rutini i činjenici da ponekad u danu porazgovaram samo sa svojom petomjesečnom djevojčicom.
Čovjek ne bi očekivao puno mudrosti od jedne bebe, ali ja sam u ovih nekoliko mjeseci provodeći vrijeme s njom zaista puno naučila. Stoga slijedi 10 stvari koje sam počela prakticirati uz učiteljicu Umu.
1. Smijati se
Ljudi koji me ne znaju na prvu bi mogli zaključiti da sam hladna i bahata osoba, što ne može biti dalje od istine, ali istina je da ne volim pretjerano pokazivati emocije. Ne jednom čula sam kako bi se u životu trebala više smijati. I zato mi je apsolutno najljepša novina koju sam naučila od svoje djevojčice upravo ta – smijati se. I pritom ne mislim samo preko dana, kada svakodnevno otkriva nove glasove, vriskove ili prdece; moj dan započinje osmijehom, koliko god rano on počeo.
Moja djevojčica uglavnom se probudi prije mene i vrlo je pristojna; uglavnom blebeće nešto svoje dok ja ne otvorim oči, a onda me dočeka najveći osmijeh na svijetu koji uvijek izmami i moj. Moja jutra obično su započinjala brzinskim spremanjem, trčanjem na autobus i šizom zbog količine nagomilanih mailova. Sada započinju osmijehom i maženjem.
2. Cijeniti izlaske sunca
Zalasci, koliko god bili lijepi, ponekad su malo precijenjeni i „već viđeni“. Koliko ste puta imali priliku gledati izlazak sunca? Ja ću biti iskrena i reći vrlo rijetko. Sada se obično ustajemo oko 6 i ne jednom smo počele naš dan u potpunom mraku koji prestane kada se s prematalice prebacimo u suncem okupanu dnevnu sobu. I dok se moja djevojčica igra s najdražim igračkama, ja pijuckam kavu i gledam prirodu koja se budi.
3. Vratiti se prirodi
Živimo nedaleko od šume, ali mislim da sam u samoj šumi od kad smo se doselili prije šest godina bila možda 20 puta. A imam i psa kojeg treba prošetati! Sada se to, naravno, promijenilo pa smo u šetnji skoro svaki dan, ponekad i više puta. Gledanje kornjačica, patkica, šetnje uz jezero i uživanje u mirisu friško pokošene trave definitivno ublažava neispavanost i razdražljivost.
4. Odmarati se
Lagala bih kad bih rekla da imati dijete nije teško. Istina je da je puno teže nego što sam očekivala, a ne želim ni zamisliti kako je tek majkama s više djece. Mnogi će roditelji reći da ne znaju kako su preživjeli prvih nekoliko mjeseci života, ponajviše zbog nespavanja. Pa kako sam onda naučila odmarati se?
Definitivno nisam koristila onu uzrečicu „spavaj kada beba spava“ jer veš se neće sam pospremiti, pas se neće sam prošetati i ručak se neće sam skuhati. Ali da povremeno odspavam uz bebu usred bijela dana – apsolutno! I bit će mi baš teško odviknuti se od toga!
5. Ublažiti se
Na poslu me doživljavaju kao zastrašujuću osobu i ne jednom sam od novijih kolega čula kako me se – boje. Jasno mi je da to ide s mojom hladnom vanjštinom, ali moj karakter kao da je dobio jedan novi ton – blagost. Na to mi je prva ukazala moja sestra, koja igrom slučaja i radi sa mnom pa me zna i privatno i poslovno. Ona kaže da sam se od poroda malo ublažila. Tko sam ja da joj proturječim.
6. Biti strpljiva
'Znaš, imaš ti živaca za nju', rekao mi je moj suprug jednom prilikom kada smo se vraćali autom doma. Ja sam na zadnjem sjedalu zabavljala našu bebu koja, poput mnogih drugih beba, ne voli
pretjerano vožnju automobilom. Pjevala sam, mahala zvečkom, stavljala joj dudu u usta, igrala se skrivača i sve što mi je palo na pamet kako ne bi plakala.
Nekad sam mislila da ću biti oštra mama koju dijete neće moći vrtjeti oko malog prsta, no izgleda da i s 36 godina mogu naučiti nešto novo. Primarno, strpljenje, ali i sekundarno – da stvari ne idu uvijek kako ih zamisliš.
7. Biti ustrajna
Što je jednom tvrdoglavom ovnu biti ustrajan? Ispada – mnogo. Ne jednom sam u životu kada mi nešto nije baš išlo ili pak nisam bila u potpunosti zadovoljna rezultatom odustala, unatoč mojoj tvrdoglavosti. Danas, pak, moji rezultati ne utječu samo na mene. Iako smo, recimo, imale puno problema s dojenjem na početku, što je na kraju rezultiralo mastitisom, punkcijom i ostalim veseljima, ustrajala sam zbog nje i sada dojim već pet mjeseci. Da nije bilo moje djevojčice, digla bih ruke već odavno.
8. Brinuti se
I to ne znači da sam prije poroda bila bezbrižna. Upravo suprotno. Ali mislim da nisam upoznala ovakvu ekstremnu količinu brige dok nisam rodila. Ostala sam bez tate relativno rano, stoga sam se uvijek brinula hoće li sve biti u redu s mojima, ali sada je ta briga poprimila ogromne razmjere. Zašto beba ne plače? Zašto beba puno plače? Zašto sad toliko dugo spava? Zašto uopće ne spava? Ma je li to toplo čelo? Crvenilo na licu? Majčinstvo je jedna konstantna briga.
9. Nemati srama
Moram priznati da nikad nisam bila veliki pobornik dojenja u javnosti i nisam mislila da ću ikad staviti cicu na izvol'te samo zato jer mi je dijete gladno. Naposljetku, tu su uvijek marama s kojom se možeš pokriti ili pak unaprijed pripremljena bočica.
Kada sam shvatila da bebi ne mogu objasniti zašto se mama tog jutra nije stigla izdojiti prije nego što je izašla iz kuće i da mi marame idu na živce više od znatiželjnih pogleda povukla sam majicu i nahranila dijete u autu ispred shopping centra, u parku i gdje god je to vrišteća beba od mene zahtijevala. Ispada, naime, da bebin plač trpim manje od vlastite „sramežljivosti“.
10. Postojati
Nisam najurednija osoba, ali ipak volim kada je oko mene koliko-toliko lijepo, naročito kada mi dolaze gosti. Pa ipak, dok su se hrpe veša gomilale u nekorištenom kinderbetu, a dječje slikovnice na stolu u dnevnoj sobi, dok sam ponovno naručivala neki nezdravi ručak i popikavala se na igračke prisjećajući se da režije ovaj mjesec još nisu plaćene, dremuckajući sa svojom djevojčicom koja me zaljubljeno gledala i šaputala mi nešto na samo njoj poznatom jeziku zaključila sam da je pored svega najbitnije samo – postojati.
