Počela je nova školska godina. S tim i "borba za ocjenama". Kao da djeci nije dovoljno teško zbog nesigurnosti u budućnost, tu se nađu roditelji koji onda dodatno potenciraju tu nesigurnost. Prepoznat ćete ih.
Oni nakon škole prvo dijete pitaju: "Što je bilo u školi, koliko si dobio na testu?"
Oni provjeravaju zadaće, dnevnike, samo da bi kontrolirati kako njihovo dijete napreduje i da slučajno ne zapne. Jer ako zapne, uništit će si priliku za bolju budućnost. Naravno da roditelje zanima kako im je dijete u školi, ali kontinuirani nadzor ubija volju. Pustite djecu da pogriješe i sami isprave grešku prije negoli je primijetite (ili im kažete da znate). Neki roditelji prate što im djeca rade na manje direktan način i znaju lijepo iskomunicirati s djetetom potencijalne probleme i prilike, a neki jednostavno idu "nasilu".
Kako Ana to može, a ti ne?
Vidim da je danas pala četvorka, nisi dobio pet jer nisi učio kad sam ti rekla.
Tvoj je brat to mogao u tvojim godinama.
Budi malo kao tvoja sestra...
Upravo ste pročitali četiri toksične rečenice. Neki će roditelji reći da tako motiviraju svoju djecu, ali promislite kako ste se osjećali prošli put kad vas je netko usporedio s nekim "boljim od vas"?
Ma čak i ne morate čuti usporedbu od nekog drugog, dovoljno je da ste sami sebe usporedili s nekim za koga ste pomislili kako mu je bolje nego vama.
Možda je netko dobio posao koji ste željeli, možda je druga osoba u vezi s vašom simpatijom, možda je kolega išao na neko putovanje...
Poput konstantnog nadzora gdje druga osoba ne vjeruje da možeš sam nešto obaviti, i uspoređivanje je gotovo uvijek put do negativnog razmišljanja o sebi.
Usporedbu s drugima teško podnose i odrasle osobe jer nerijetko gledaju što su drugi oko njih postigli i što imaju, pa im se njihov život čini kao promašaj ili barem nedovoljno dobrim. Kako se kaže, uspoređivanje je ubojica radosti.
Jer naravno da uvijek ima netko tko je bolji, uspješniji, ljepši, mršaviji, bogatiji ili što sve ne... Čak i kad ste top u nekom od segmenata života, možete biti slabiji u drugom pa biti loše volje. A nekako to sve vučemo iz djetinjstva.
Dok su se starije generacije uspoređivale samo sa susjedima, a ljudi koje su gledali na televiziji bili su nedostižne zvijezde svima iz kvarta, posljednjih godina gledamo kako neki naši susjedi postaju zvijezde. Ili se barem prave da jesu. Današnjim mladima teško se boriti s očekivanjima društva i samih sebe jer se gledaju kroz prizmu lajkova, a ako im još roditelji kod kuće ne pomažu u izgradnji samopouzdanja, mogu upasti u vrtlog negativnih misli koje pak rezultiraju padom samopouzdanja i posljedično poremećaja ponašanja uslijed toga.
Naravno da se svi mi susrećemo s ljubomorom i da se mjerimo s drugima, lagala bih kad bih rekla da sam imuna na to. Nisam, posebno kad mi je teško, kad sam ranjiva...
A ranjivi smo svi ponekad. I trebamo roditelje da nam budu i zaštita i potpora. Što kad to izostane i umjesto toga dobiješ: "Ajde, što cmizdriš, svaki glupan to može naučiti, izvoli zagrijati dupe i drugi put da doma nisi došao bez petice!"
Zamisli život u kojem nikad nisi dovoljno dobar najvoljenijim ljudima.
Zamisli život u kojem te je strah kad si vrlo dobar, a ne odličan.
Zamisli život u kojem oni koji ti trebaju biti podrška ni ne kažu "bravo za trud", nego samo kude.
Mislim da ti nitko ne može tako ubiti karakter kao vlastiti roditelji.
Imam prijatelja kojem su roditelji bili jako nezadovoljni njim jer je prolazio školu s 4,9! Pazite, imao je samo jednu četvorku, a majka mu je uvijek govorila "A zašto i to nemaš pet?" Ne želim vam nabrajati koliko manjka samopouzdanja ima taj čovjek i koliko često spominje baš te majčine rečenice kao dokaz da nikad nije imao podršku od nje. Otac bi ga i premlatio po potrebi. Divota od roditelja.
Oni koje su odgajali takvi toksični roditelji nose otvorene nevidljive rane samopouzdanja cijeli život.
Pokuda ne gradi jak karakter, gradi strah i bijes. Neki od tih negativnih emocija naprave čudo, samo da bi dokazali roditeljima da su vrijedni pažnje. Nerijetko postanu broj jedan na svijetu u čemu god da se natječu, samo da bi čuli konačno to: "Bravo, ponosan sam na tebe, sine." Neki ne dožive ni to. Roditelj može izustiti ono: "E, pa napokon (sad mi se isplatilo sve ulaganje u tebe)!" Jer borba za uspjeh djece često je preslika frustriranog neostvarenog roditelja koji sad kad je roditelj dobiva novu šansu da "uspije u životu".
I kad si broj jedan, to ne znači da ti je samopouzdanje veliko, a karakter jak. Ono uvelike može ovisiti o pohvalama drugih jer je dijete tako odgojeno, da se mjeriš po drugima.
Ako su ti roditelji hvalili trud, a ne uspjeh, imaš više šanse biti sretan u životu.
Ako te roditelji nisu uspoređivali s braćom i sestrama, susjedima i prijateljima, već su te promatrali kao nezavisnu jedinku, ne mjeriš vlastiti život po životima onih oko sebe. Škola ionako mjeri uspjeh linearno, po zadanim pravilima. Svi stariji znaju da petice nisu mjerilo uspjeha u životu. Niti da su najpametniji oni s peticama. Uostalom, Einstein je navodno bio grozan učenik.
"Dobio si četiri danas iz engleskog? Nije smak svijeta, učio si i svakom se dogodi pad koncentracije." ili "Je l' ti ja mogu kako pomoći oko engleskog?" puno više znači za samopouzdanje i motivaciju djeteta da se i dalje trudi učiti nego: "Zašto ja tebi godinama plaćam instrukcije!?" ili "Pa kako sad četvorka? Nećeš s tim ocjenama upisati xy!"
Sjećam se kad sam jednom dobila jedinicu iz matematike jer sam nešto gadno zeznula i cijeli test riješila pogrešno. Ja odlikašica došla sam kući i rekla mami da sam dobila jedan, a ona je samo rekla "I to je ocjena, dušo. Nema veze, drugi put ćeš ispraviti."
Kako mi je to bio valjda prvi put da sam dobila jedan, a slušala sam od svojih prijatelja kako se tresu od roditelja u takvim situacijama, očekivala sam i ja drvlje i kamenje. A kad ono, mama je to tako iskulirala da sam ostala zbunjena. Vidjela je mama da ne znam što sad pa je dodala nešto poput: "Je l' trebaš pomoć oko matematike, neko novo gradivo, ha?", a ja sam rekla: "Možda mi možeš objasniti, negdje sam očito pogrešno počela." Nije mi znala objasniti pa sam otišla na jedan sat instrukcija, i to je bilo dovoljno.
Ja želim biti takva mama. Ona koja razumije da se dogodi pad koncentracije, greška, pogrešno shvaćanje...
I ona koja pomaže, a ne osuđuje. Želim biti mama kojoj će kći dođi kući bez straha i kad dobije jedinicu jer zna da će dobiti podršku onda kad joj treba. Dom treba biti mjesto sigurnosti, a naša djeca voljena bez obzira na svoje (ne)uspjehe.
