Za ovogodišnje blagdane mnogi će raditi kako bi pomogli svojim obiteljima udaljenima tisuće kilometara. U Hrvatskoj je sve očitija nova radna snaga koja dolazi i mnogi svoj dan započinju sa šalicom kave koju je pripremio stranac, te poslužio uz osmijeh i „izvolite“ sa simpatičnim naglaskom.
A oni se pak često, s naše strane, susreću s pitanjima: pa otkud vi u Hrvatskoj, zar vam se isplati, kako je ovdje živjeti… I mi smo bili znatiželjni, pa smo posjetili filipinsku obitelj koja nas je ugostila u svom domu u zagrebačkoj Dubravi.
S vrata me dočekuje nasmijana Abigail u božićnom džemperu, a s njom je i njena beba, sin Zach u dječjoj majičici s hrvatskom šahovnicom.
Abigail Chas-Lumanta ima 30 godina, a sa svojim mužem Alexandereom živi i radi u Hrvatskoj posljednje skoro tri godine. Prije deset mjeseci dobili su svoje prvo dijete, a ove godine slavili su Božić deset tisuća kilometara od svoje zemlje i obitelji.
Ujutro smo se čuli s njima da vide Zacha, a uskoro ćemo ih konačno posjetiti, veseli se Abigail. Nije lako s Filipina doći do Hrvatske – potrebna je viza, avionska karta je skupa, a putovanje dugačko. Uostalom, baš zbog teških životnih uvjeta na Filipinima su se i otisnuli u daleku zemlju, kako bi svojim obiteljima mogli financijski pomoći.
Zato nas naša obitelj i prijatelji nisu posjetili u Hrvatskoj, bar ne još, priča Abigail. Otac mi je umro ove godine. Mama je prije radila u inozemstvu, no rekla sam joj da ostane doma jer je to preteško za nju. Živi s mojom sestrom i bakom u mjestu koje se zove Davao. Žive izvan grada i, kao i mnogi drugi, rade na polju riže i banana. Zato trebam posao i novac, da im pomognem, prepričava.
Filipinci u pokušaju da ostvare bolji život vani često odlaze najprije na Bliski Istok.
Nekad se bojim da ću nešto krivo izgovoriti ili da ću upotrijebiti riječ u krivoj situaciji, pa imam tu barijeru. Ali, kako vi kažete: polako.
Mi smo radili u Katru dvije godine, no nisu bili dobri uvjeti. Plaćali smo smještaj i slali novac obitelji, a agencija za koju smo radili nas na kraju nije platila za sedam mjeseci rada. Bilo je jako teško i odlučili smo da moramo dalje.
Mnogi na Filipinima ne bi znali ništa o Hrvatskoj da ih pitate. Nisu ni Abigail i suprug Alexandere, dok im za vrijeme pandemije glas nije proširio njihov filipinski prijatelj koji je radio na projektu u Dubrovniku.
Rekao nam je da je Hrvatska jako lijepa i da su ljudi dobri. Preko agencije za zapošljavanje filipinskih radnika smo aplicirali i to je bio početak naše hrvatske priče.
Muž i ona dobili su posao u zagrebačkoj slastičarni Amelie gdje i danas rade u Vlaškoj ulici. Prvo što su primijetili po dolasku u Hrvatsku bilo je – lijepo vrijeme.
Na Filipinima je jako vruće, a u Katru je bilo još više vruće. Kad smo došli u Hrvatsku bio je listopad i bilo je baš ugodno. Odmah nam se svidjelo. U Hrvatskoj smo prvi put vidjeli snijeg. Bili smo tako sretni i uzbuđeni. Sjećam se da sam se odmalena uvijek pitala kada ću već jednom vidjeti snijeg. Kakav snijeg, pitam se u šali i pričam joj kako ga je nekad bilo do koljena. Ovo danas Zagrepčani više ni ne smatraju snijegom. Nema veze, mi smo bili zadovoljni i sretni jer ga na Filipinima uopće nema, s osmijehom se prisjeća Abigail.
Možda jesmo iz druge zemlje, ali se zahvaljujući ljudima ovdje nikad nismo tako osjećali.
U ovim ludim vremenima gdje cijene nekretnina i najma rastu iz dana u dan, valjalo je naći smještaj. Srećom, u njihovoj novoj zemlji puno im je pomogla prijateljica koju često s velikom zahvalnošću spominje, Goga Jurić. Ona nam je pomogla oko svega, pa i smještaja. Neki ljudi ne prihvaćaju Filipince kao podstanare i to je njihov izbor. No, naši trenutni stanodavci nas vole i prihvaćaju. Nisu se uopće dvoumili kad su nas upoznali. Nitko nas nije tretirao kao strance, uopće se nismo osjećali kao da smo došli izvan Hrvatske. Nismo bili usamljeni, bili smo jako sretni. I danas smo sretni i zahvalni, imamo puno prijatelja, našu veliku hrvatsku obitelj.
Osim što su se snašli s poslom i stanom, te stekli prijatelje, primijetili su i da je Hrvatska bogata lijepom prirodom, dobrom hranom i povijesnim znamenitostima na svakom uglu. Posjetili su Plitvička jezera, otok Krk i dio jadranske obale, a ostalo će obići sa sinom Zachom kad još malo naraste. Trenutno su fokusirani na posao i učenje jezika.
Moj muž bolje svladava jezike, pa već prilično razumije hrvatski i može odgovoriti na hrvatskom. Ja znam osnove – pozdrave, zahvale, „polako“… Nekad se bojim da ću nešto krivo izgovoriti ili da ću upotrijebiti riječ u krivoj situaciji, pa imam tu barijeru. Ali, kako vi kažete: polako… Neke mušterije nisu sretne kada vide da ne znaš hrvatski, ali razumijem ih. Ipak smo mi u vašoj zemlji i moramo naučiti vaš jezik. Većina ljudi nas voli, cijene što se trudimo. Čak i kad samo malo govoriš hrvatski, odmah se razvesele i kažu: Bravo! Zanima ih odakle smo. Osim turista, jer radimo u centru grada, puno naših mušterija su stariji ljudi i stalno nam se vraćaju, drago im je kad nas vide i nama je drago kad vidimo njih.
Upoznala je i neke Filipince koji ovdje žive i rade. Posljednjih godinu-dvije sve ih je više. „Rade u restoranima, kafićima, slastičarnama, pekarama… Na prvoj liniji!“, smije se Abigail. Njeni prijatelji s Filipina vide slike koje stavlja na društvene mreže i komentiraju kako je Hrvatska lijepa. Neki od njih bi htjeli doći u posjet, a neki bi voljeli ovdje pronaći posao.
Vidjela sam na društvenim mrežama razne komentare na strane radnike koji dolaze u Hrvatsku. Žao mi je što tako razmišljaju, a ti ljudi uopće ne znaju nas, ne znaju našu životnu priču. Misle da mi ovdje živimo bolji život od njih. Ne vide koliko se trudimo i radimo, ne vide da su oni već u prednosti jer žive u svojoj zemlji, znaju jezik. Mnogo Hrvata također odlazi u drugu zemlju u potrazi za poslom i više novaca. To je tako svuda. Ali ne želimo o tome razmišljati na taj negativan način. Osjećamo se blagoslovljeno na našim prijateljima i kolegama u Hrvatskoj, sretni smo.
Srećom, u svakodnevnom životu ovdje nije nikad imala loše iskustvo. Štoviše. U jednom dućanu sam kupovala stvari za bebu i prišao mi je stariji čovjek, prepričava. Zanimalo ga je odakle smo. Kad je čuo da sam s Filipina, zanimalo ga je kako to, jesam li rodila u Hrvatskoj… Kad je čuo, pljesnuo je rukama, bio je sav ganut i sretan da se rađaju djeca, da nam je lijepo ovdje.
Čak se i kvart u kojem žive, unatoč glasinama, pokazao kao sigurno i dobro mjesto.
Rekli su nam da je Dubrava strašan kvart, smije se Abigail. Ali osjećam se sigurno. Svako jutro šećem sama, tu je i škola, puno drugih obitelji… Općenito se osjećamo dobro u Hrvatskoj, doživjeli smo ju kao sigurnu zemlju.
Za sada će ostati ovdje, a i Zach će uskoro u vrtić. Nije lako biti nova majka u drugoj zemlji, daleko od svoje obitelji. „Da smo bili sami muž i ja, bilo bi jako teško. Srećom, prijateljice iz Hrvatske su mi preporučile Petrovu bolnicu i puno su nam pomogle. Doktori i sestre su bili dobri prema nama, nisu nas tretirali ništa drugačije, sve su nam objašnjavali na engleskom i prilagodili nam.“ Filipinske obitelji su nekad imale i po dvanaestero djece, no današnje generacije imaju maksimalno troje ili četvero.
Teško je živjeti daleko od obitelji s malom bebom, i uz to biti mama prvi put i raditi. Ujutro na posao, popodne s bebom i obrnuto. Za sada uživamo u Zachu i vidjet ćemo kako će biti za par godina.
Na pitanje što joj najviše nedostaje s Filipina, odgovara: mama.
Nedostaje mi mama, nismo se vidjele godinama. Ali čujemo se svaki dan. Na Filipinima se mnogo stvari promijenilo i voljela bih vidjeti i znati što se dešava kod kuće. Ipak, ne propušta nadodati kako je zahvalna na svemu što joj je život pružio. Odgovaram joj kako je osvježavajuće i lijepo osjetiti takvu energiju, naročito u vremenima kada je teško vjerovati u bolje sutra, a mnogi se oko tebe žale čak i kada im je život pružio više.
Ne želimo da Hrvati misle da smo privilegirali ili da mislimo da smo posebni. Mi Filipinci dolazimo u Hrvatsku raditi da možemo svojim obiteljima poslati novac. Nismo došli nekome oteti mjesto ili zauzimati prostor, samo želimo raditi. A to nije lako kad si daleko od svoje obitelji i zemlje, ističe Abigail.
Bog je bio dobar prema nama kad nam je poslao sve ove ljude koji nas vole i poštuju. Oboje smo sretni. Da nismo, ne bismo imali bebu ovdje. Volimo Hrvatsku i ljude u njoj. Možda jesmo iz druge zemlje, ali zahvaljujući njima se nikad nismo tako osjećali. Pružili su nam sigurnost, prihvaćanje i ljubav. Zbog toga se osjećamo kao da smo i mi dio jedne velike obitelji.
