"Želja mi je naučiti hrvatski onako dobro kako ga moja djeca sada govore. Ali padeži, padeži…" uzdiše frizerka Samane uz osmijeh dok mi pažljivo uvija pramenove kose četkom. Sjedim u njezinu skromnom, ali slatkom i urednom salonu ljepote Samane kod zagrebačke Zvonimirove ulice, u kojem tek uokvirena slika s perzijskim natpisom na polici daje naslutiti njezine korijene.
Samane Reihani u Hrvatsku je došla iz Irana prije nešto više od tri godine. Točnije rečeno, pobjegla je iz Irana sa svoje troje djece ostavivši iza sebe nasilnog muža, ali i vlastitu obitelj, koja ni danas ne zna gdje se Samane točno nalazi.
Sve je počelo kada je ušla u dogovoreni brak sa svega 16 godina. Zbog bračnih obveza i konzervativnih uvjerenja svoga oca nije imala priliku školovati se i završiti fakultet. Ostala je željna škole, plesa, glazbe, slobode, ali i ljubavi.
Naime, njezin je suprug brzo nakon vjenčanja pokazao svoju nasilničku narav - tukao ju je i zlostavljao, a situacija je postajala sve gora nakon što su dobili sina i dvije blizanke. Policija i sud nisu bili od pomoći, a njezina obitelj nije imala razumijevanja. Moja je mama cijeli život šutjela i trpjela. Bila je otvorenijeg uma od mog oca, no bojala se, prepričava Samane. Ja nisam slušala muža i zatražila sam razvod.
Situacija je eskalirala kad je suprug htio dati u brak njihove male blizanke. Tada je odlučila da moraju pobjeći. Spakirali su se i uz pomoć maloljetnog sina organizirali bijeg u prvu zemlju za koju nisu trebali vizu – Srbiju. Odande su prema Hrvatskoj krenuli kroz šumu, gdje se Samane razboljela i ozlijedila. Policija u Hrvatskoj proslijedila ih je organizaciji koja pomaže azilantima, a kako su imali sve potrebne dokumente i papire, dobili su odgovarajuću pomoć.
Ja sam frizerka, mogu to. Moram. Moram.
Djeca su ubrzo krenula u školu i naučila jezik. Od velike pomoći u izgradnji novog života bio joj je danas 20-godišnji sin Yazdan, koji je u Zagrebu završio medicinsku školu i upravo stekao hrvatsko državljanstvo, zbog čega su presretni i ponosni. Pomagao je majci kroz labirinte hrvatske birokracije da ostvari svoju veliku želju i u Zagrebu otvori frizerski salon kakav je imala u Iranu. Od malih nogu je "u struci" jer je u Iranu normalno da djeca počnu ranije raditi, naročito u obiteljskim obrtima.
Kad sam otvorila salon, govorili su mi da to neće ići, da će biti jako teško… Ali ja sam govorila: ja sam frizerka, mogu to. Moram. Moram. Moram, govori Samane očiju punih suza.
Kad sam konačno otvorila salon, sjedila sam ovdje cijele dane sama, bez mušterija. Plakala sam. Bilo je jako teško i srce mi je bilo tužno, ali nisam htjela da moja djeca to vide. Njih učim da budu pozitivni i strpljivi. Bit će bolje. I eto, nakon dvije godine mušterije dolaze i bolje je. Najsretnija sam kad vidim osmijeh mušterije na kraju.
U početku joj je sve bilo potpuno strano, od jezika do pisma. Srećom, kaže kako je u njezinu poslu lako komunicirati jer klijentice samo pokažu sliku frizure koju žele i ona kreće u posao. Danas Samane govori hrvatski tako dobro da smo samo jednom u dva sata razgovora uključile Google translate, no skromno tvrdi da želi naučiti još više. Moja djeca za večerom govore samo hrvatski, hrvatski, jedva ih hvatam. Vole hrvatsku glazbu, Olivera Dragojevića. I meni je drag, nasmiješila se Samane i zapjevala: Nedostaješ mi tiiiii…
Posao može ići bolje, puno novca država uzima kada imaš firmu. Nije lako, ali nisam jedina, svima je teško. Pandemija, Ukrajina, kuna, euro… maše glavom lijevo-desno dok prebire po četkama za kosu.
Nekad imam novca, nekad nemam, ali bar smo na sigurnom. To je meni za moju djecu najbitnije. Sigurnost koju je tražila cijeloga života sada osjeća u svojoj novoj domovini, a koliko joj znači, osjeti se u razgovoru jer svako malo spomene kako je Hrvatska mirna i sigurna zemlja dobrih ljudi.
Neugodna iskustva doživjela je samo na nekim šalterima. E, pa, ako je preživjela naše šaltere, mislimo da Samane zaslužuje državljanstvo.
Još jedna stvar koja je iznenađuje u Hrvatskoj su vječno puni kafići. Kad god dolazim na posao, vidim po ulici lijevo-desno svi piju kavu, kafići puni! Pitam se: kad se radi? A Hrvati kažu: polako, polako… smije se. Hrvati su, kaže, ljubazni i dragi, a dodaje kako je najsretnija zbog svoje djece, koja su se prilagodila životu ovdje i stekla prijatelje, pa čak i prve ljubavi.
I nakon svega što je proživjela, Samane zrači nadom i vjerom. Pronalazi ono lijepo u svemu i cijeni stvari koje mi često uzimamo zdravo za gotovo – sigurnost, mir, slobodu, pa i kosu.
Moje cure imaju tek 13 godina, ali moj sin ima 20 godina i djevojku iz Slavonije. Jako vole Hrvatsku. Ja im kažem: Djeco, sada škola, fakultet, putovanja, da vidite svijeta, pa ljubav… Što god želite! Više ništa ne morate.
Koliko vi imate sestara? zatekla me Samane pitanjem. Ja? Nijednu, imam brata, odgovaram.
Ali imaš prijateljice? upitala me na to. Da, da! Super! nasmijala se od uha do uha. Dobra prijateljica je kao sestra. Ja u Hrvatskoj imam prijateljice koje su mi kao sestre, ponosno se pohvalila.
Život je kratak i ništa ne smije biti bez ljubavi
Često se druži u udruzi Žene ženi, gdje zajedno s drugim imigrantkinjama izrađuje keramiku. Nekad teže komuniciramo jer one govore arapski ili neki drugi jezik, ali se razumijemo. Puno je žena poput mene. Nadam se dobrom za sve njih, ne samo za sebe. Za žene Irana, Afganistana, Sirije, Ukrajine…
I nakon svega što je proživjela, Samane zrači nadom i vjerom. Pronalazi ono lijepo u svemu i cijeni stvari koje mi često uzimamo zdravo za gotovo – sigurnost, mir, slobodu, pa i kosu. Fascinira je što se ovdje žene farbaju u razne boje, a posebno se zagleda kada vidi žene na biciklu dok im se kosa vijori na vjetru. U nesretnom braku odrezala je svoju dugu i bujnu crnu kosu za koju ju je suprug povlačio i čupao – kosu koju danas slobodno pušta i veseli se vidjeti je dugačku kao nekad.
Što se nove ljubavi tiče, još nije spremna. Posvećena je poslu i djeci, a ljubav ionako pronalazi svuda oko sebe. Život je kratak i ništa ne smije biti bez ljubavi, tvrdi Samane. Teško je naći dobro srce. Mene prijatelji pitaju jesam li našla ljubav, imam li muškarca. Ja kažem: ljubav nije samo prema muškarcu. Ljubav je prema glazbi, prema djeci, prema sestri. Ljubav je prema cijelom životu.
Želite li i vi imati ovako lijepu frizuru kao i naša Lidija, slobodno se javite u Salon ljepote Samane kako biste dobili vrhunsku uslugu i najtopliji osmijeh.
