No ova pjesma retro soul produkcije u stilu 60-ih– tiha, ogoljena, melankolična – postala je njezin najdublji trag. Ne samo kao glazbenice, nego i kao žene koja je proživljavala emocionalnu bol.
You go back to her, and I go back to black
Jedna rečenica, i toliko toga rečeno. O napuštanju, razočaranju, vraćanju u ono poznato, pa makar bilo loše za nas. O osjećaju da sve što nam je bilo važno odlazi, a mi ostajemo – u tami.
Amy je napisala Back to Black nakon prekida s partnerom Blakeom Fielder-Civilom, koji se vratio bivšoj djevojci. Umjesto da o boli govori javno, odlučila je sve pretočiti u pjesmu. I to ne na dramatičan, eksplozivan način.
Baš suprotno – pjesma je tiha, gotovo suzdržana, ali upravo zbog toga pogađa snažno.
U svijetu koji nas često tjera da budemo pozitivne, funkcionalne, optimistične, Back to Black daje prostor emocijama koje se ne uklapaju u te obrasce. Nema instant-rješenja, nema savjeta kako “preboljeti”. Amy ne bježi od tuge, ali je ni ne veliča. Samo je priznaje.
To je vjerojatno i razlog zašto su se mnoge žene prepoznale u toj pjesmi. Ne nužno zbog slične ljubavne priče – već zbog tog osjećaja tišine nakon gubitka.
Onog trenutka kad shvatiš da nešto što je bilo važno više ne postoji, a život svejedno ide dalje. I dok vanjski svijet ne vidi promjenu, tvoj unutarnji svijet više nije isti.
Za razliku od glazbenih hitova koji često nude priču o osnaživanju nakon prekida, Back to Black ne ide tim putem. I to nije slabost. Jer tuga ne dolazi s jasnim rokovima. A oporavak ne izgleda uvijek kao motivacijske poruke s Instagrama.
Pjesma ne završava optimistično. Ipak, ne ostavlja nas bez smisla. Njezin efekt je u osjećaju da je netko, makar daleko, prošao slično. I da nije ništa krivo u tome ako nekad jednostavno – stojimo u mjestu i pokušavamo ponovno uhvatiti ravnotežu.
Za mnoge žene, Back to Black nije samo pjesma o Amy i njezinu odnosu. To je pjesma o neizrečenim emocijama, tihim večerima poslije prekida, šutnji kad više ne znamo što reći same sebi. I upravo zato ostaje važna, i tako dobra.
