I sad čitam da Turska, jedna ozbiljna država u kojoj žive milijuni žena, zabranjuje planirane carske rezove koji nisu medicinski nužni.
U medicinskim centrima više se ne smiju obavljati planirani carski rezovi, stajalo je u službenoj uredbi iz sredine travnja. Odluka Ministarstva zdravstva Turske je jasna: manje privatne klinike više ne smiju nuditi unaprijed dogovorene carske rezove ako za njih ne postoji medicinska potreba.
Znam da ima žena koje idu na carski rez zbog "mode". Da im se ono dolje ne promijeni, da mužić može i dalje uživati u istom pogledu kao prije.
Istina je da nisam znala koliko ima tih modernih. No većinu žena koje znam carski je dopao, nisu ga odabrale. Kao mene. Ali mislim da ne bismo prošle na testu u Turskoj jer nam život nije visio o koncu.
U Turskoj je, istina, malo situacija drugačija što se tiče carskih rezova.
Turska zapravo prednjači u brojevima carskih rezova na cijelom svijetu. Još 2018. godine carski rezovi činili su 51.9% svih poroda, dok je 2022. brojka narasla na 57.2%.
Više carskih rezova, manje djece
Takozvana obiteljska politika traje već 15-ak godina, otkad je Erdoğan 2008. godine pozvao Turkinje da rađaju najmanje troje djece. No nije urodilo plodom. Turkinje nisu poslušne. Kao što vidite, brojke carskih su se povećale, a carski rez znači da ćete malo dulje pričekati na novi porod…i sve to vodi do manje djece u konačnici.
I sad bi ovaj zakon trebao kao motivirati te iste Turkinje da više rađaju? Kao da nitko ne poznaje žene. Ovo će samo izazvati još veći otpor.
Nekako sumnjam da će zabrana operacije povećati broj beba. Više vjerujem da će povećati broj žena koje rađaju u bolovima, u strahu, bez izbora.
Sjećam se kada sam, nakon poroda, dobila prve komentare: Aha, carski? (neverbalno: Pa nisi stvarno rodila. Ili još gore: To je sad moderno.) Kao da sam naručila dostavu bebe s potpisom. Kao da sam preskočila ženski krug patnje i nisam položila neki nevidljivi test majčinstva.
A istina je bila potpuno drugačija. Porod mi nije bio hir. Bio je to medicinski, emotivni i psihološki ispravan izbor. I bio je moj. Nakon puno savjetovanja doktora. Jer beba se nije bila spustila, a krenule su prve kontrakcije. ja sam imala već 40 godina, a ovo je prva trudnoća nakon sedam spontanih koja je bila pri kraju. Nitko nije htio riskirati.
Bih li morala čekati satima da se dijete spusti, da mi skaču po trbuhu da dijete izađe?
Rečeno mi je da dođem ujutro na carski porod. Suprug i ja smo se pogledali, znate ono kad vas nešto iznenadi i ne znate što ćete reći. Kuc kuc porod je prošao u najboljem redu, a ja danas nemam ni sekunde lošeg iskustva.
Ponavljam, ne znam kako bih prošla na testu medicinske opravdanosti koju Turska sad uvodi. Znači li to da bih morala čekati satima da se dijete spusti, da mi skaču po trbuhu da dijete izađe, da patimo svi skupa samo kako bih, eto, rodila "prirodno".
Pa da možda beba zaglavi i ne preživi, ali eto probali smo prirodno. Ili da mi se netko smiluje i potpiše nakon 12 sati patnje hitan carski, kao mnogim ženama u nas. Hvala, ne.
Kad žena u Turskoj danas odluči roditi carskim rezom jer ima strah od poroda, ili jer ima traumu, ili jer joj je prvi porod bio težak, više ne može. Mora čekati da netko drugi odluči je li njezin strah dovoljno “medicinski opravdan”.
Zabranom carskih rezova, Turska zapravo ne pokušava spasiti žene. Pokušava ih kontrolirati. Da rađaju više, brže, i na način koji netko "odozgo" smatra pravim. Jer carski rez traži dulji oporavak. A s prirodnim porodom možeš brže natrag... u igru?
Moj ožiljak je svjedočanstvo ljubavi, brige i odluke da moje dijete dođe na svijet sigurno. I ne, taj ožiljak nije neuspjeh. Rađanje nije natjecanje.
Kad netko kaže da je carski rez samo izlika ili luksuz– neka pogleda ženu koja se danima ne može sama ustati iz kreveta. Koja pokušava dojiti uz bolove. Koja svoje dijete voli jednako kao da ga je rodila u vodi, u sobi s lavandom i harfom u pozadini.
Moje tijelo, moj porod, moj izbor.
Zabrana carskog reza nije samo zdravstvena mjera. Ona šalje poruku: Ti nisi dovoljno sposobna odlučivati o sebi. Mi znamo bolje. A kad država krene odlučivati o ženskim tijelima, granice se brzo brišu. Danas carski, sutra kontracepcija? Prekosutra broj djece?
Od žene se danas očekuje da bude sve: jaka, nježna, zaposlena, prisutna, prirodna, poželjna, plodna i tiha. I da sve to radi s osmijehom. A kad nešto ne odgovara kalupu, dolazi zabrana.
Erdoğan ne želi više poroda. On želi više kontrole. A to nisu iste stvari.
Ne znam kako će se ova odluka odraziti na žene u Turskoj. Ali znam kako bi se odrazila na mene, da sam rodila ondje: možda ne bih bila ovdje. Možda ni moje dijete.
