Srce ti lupa kao da trči maratone, ali izvana si vojnik na straži. Tek kad ti kažu dobre vijesti, kad ti dijete zaspe navečer kao inače, tvoje tijelo kaže: SAD PLAČI! Bože kako se odrastao čovjek počne tresti kao prut dok suze same izlaze…onaj vojnik izlazi iz tebe zajedno s maratoncem, da bi ti ostao ona osoba koja si bila i prije stresnog događaja.
Dvaput sam se u životu rasplakala zbog pomisli da je život mog djeteta ugrožen.
Prvi put kad je bio potres koji nas je sve probudio i uzdrmao našu sigurnost, a drugi put prošlog tjedna kad je malena pala licem na stepenice.
Nisam vidjela pad. Došla sam kad je već bila na stolici, anestezirana. Suprug ju je doveo, i sad je tamo stajao nasuprot nje, šutio je u majici sa slinom i krvi. Ona je gledala širom otvorenih očiju. U potpunom strahu. Uspjela sam doći da je držim za ruku, u potpunoj stravi nakon što sam vidjela niz poziva i poruka koje su glasile otprilike: Pala je na lice i ispali su joj skroz prednji trajni zubi, gomila je krvi. Dok me kolegica vozila, zamišljala sam najgore.
Srećom završila je na hitnoj zubarskoj stolici, ne na općoj hitnoj. Scenariji u mojoj glavi bili su gori od stvarnosti. Samo su joj ispali zubi. U tom trenutku to mi je bila utjeha. Mogla je pasti glavom na rub stepenice i na licu mjesta preminuti, kao moj osnovnoškolski prijatelj. Mogla je razrezati cijelo lice i unakaziti se, kao neka druga djeca. Samo su zubi, bila je moja mantra dok sam je držala za ruku. Čak će navečer spavati kod kuće!
Mislila sam da sam prilično to dobro prihvatila, jer bila sam staložena, govorila je točno one dobre riječi da je utješim, da joj pružim podršku, da mi stisne ruku dok vrišti od bolova unatoč anesteziji, da joj objasnim kad je doktor završio. U ordinaciji sam bila smirujuća vojnikinja, a do mene suprug general koji je organizirao akciju.
Nakon što smo obavili još rendgene i nemam pojma više što, nakon što sam se pobrinula da je umanjimo bol uslijed popuštanja anestezije, a ona zaspala…ja sam se raspala. Da mi je tijelo kula od lega, raspala bih se na kockice. Popustio mi je adrenalin i sad sam mogla dozvoliti tijelu i psihi da otpusti stražu. Danima nakon toga nisam ipak spavala, a mozak mi je cijelo vrijeme vrtio misli vezane za nju…Posao nije bilo moguće raditi pa sam sve otkazala.
A samo su zubi ispali
Prijateljica je pak gledala (!) kako joj dijete pada niz zid visok 10 metara drito na beton. Tup. Lupio je glavom. Kaže da je bila sigurna da je mrtav. Sjeća se da ga je podigla. Ne sjeća se više ničeg sve do bolnice. Kao da joj je netko odsjekao taj dio života. Idućeg što se sjeća jest da su na hitnoj i sin joj nešto govori. Morao je ostati tamo, a nju su poslali kući iako se borila da ostane. Urlala je tek kad je došla kući, kao ranjena i nemoćna zvijer. Kad nije mogla prenijeti sinu svoju bol, kad je nije mogao čuti. Plakala je svake večeri tako doma, ispred njega kao da je glumila za Oscara. Sin je srećom u redu.
Drugi prijatelj nije gledao sina kako pada sa zida. Ali ga je gledao danima u komi. Ne sjeća se ničeg iz tih dana. kaže da ionako nije bio živ pa se nema čega sjećati. Samo je valjda disao, ostalo je sve bilo podređeno sinu. Rasplakao se onog dana kad mu se sin probudio iz kome. I on je srećom u redu.
Kad ti je dijete ozlijeđeno toliko da misliš da je životno ugroženo, najmanje plačeš. Ne i u sebi. Emocije zarobiš da ostaneš fokusiran i koristan onom tko te najviše treba, jer u tom trenu prestaje biti bitno kako je tebi. Najbitnije je kako je djetetu. I dao bi sve da si na njegovom mjestu.
Gledati dijete kako je prestrašeno, u krvi, u bolovima je nešto prestrašno. Ne mogu ni zamisliti kako je gledati dijete kako umire. Moja nona je ispratila s ovog svijeta moju mamu. Urezala mi se njezina rečenica:
Nema gore patnje nego gledati kako ti dijete umire i pokopati ga.
To je bila njezina druga kćer koju je pokopala. Prva nije doživjela ni godinu dana.
Kuc kuc da ostanemo na ovom samo su zubi. Svo zlo u tome.
