Zamisli da imaš posao na kojem svakog dana trebaš biti sretan i veseo, a pritom ti klijenti nisu nužno zadovoljni. Znam, puno vas će sada reći da radite upravo na takvom poslu. Neki od vas rade u trgovini, neki u korisničkim službama, stalno slušate tuđe pritužbe i gunđanja.
Raditi s ljudima nije lako, puno je tu igre živaca i taktiziranja.
No raditi s odraslim osobama čija su djeca vaš posao posebno je zahtjevno. U trgovini ćemo na puknutu vrećicu zafrknuti nos, možda opsovati loše proizvođače, ali na puknutu usnicu djeteta mogli bismo reagirati puno snažnije. Jer dijete nije vrećica.
Dijete je, pjesnički rečeno, naša gomila emocija omotana u to jedno prekrasno biće koje ovisi o drugim ljudima. Najčešće smo to mi, a onda su to odgajateljice koje s njima provode dobar dio dana.
Ono što mi odrasli radimo s djecom direktno utječe na njihove živote - dugoročno. Svaka naša riječ, naš pogled, naš pokret rukom, sve te izgovorene i neizgovorene riječi, emocije i radnje mogu djetetu promijeniti pogled na sebe i svijet.
Šiba boli na dva načina. Prvo vidite njezin trag, a ono bitno je očima nevidljivo (posudila sam ovo potonje iz Malog princa). Kritika ili ignoriranje nevidljiva je šiba koja boli u trenu, ali i puno duže.
Stoga je jako bitno tko ti odgaja dijete ako ti ne možeš biti prisutan kao roditelj non-stop.
Bake? Da, mogu biti dobre, a mogu i posegnuti za nekim starijim načinima odgoja koji su stvorili generacije nesigurnih i frustriranih ljudi kojima smo danas okruženi.
Dadilje? Znate li provjereno tko je osoba kojoj ostavljate najvrednije blago koje imate svakog dana?
Odgajateljice? Koliko se mogu posvetiti vašem djetetu ako je sustav nakrcan i uvjeti rada nisu idealni?
Čini se ponekad kao da su tete u vrtićima superheroji. Ne, zaista. Pojma nemam kako sve stižu.
Pojma nemam zapravo kako one uspijevaju uskladiti toliko djece, različitih karaktera i potreba, u svakodnevni ritam, a da su pritom svi siti, naspavani, čisti? Pritom, biti odgajateljica ne zna biti čuvalica djeteta. Odgajateljice imaju pedagošku ulogu i doslovno su zamjenske mame i tete na pola dana.
Teško mi je nekad s jednim djetetom, a gdje bih došla s njih 20 u istom danu… Znam, znam, stvar je organizacije. Ali kako nisu iscrpljene, već nas redovito dočekuju nasmiješene? Plaču li one nekada? S čim se bore dok se na van smiješe?
One su druge mame
Zamišljam nekad tete kako dođu svojim kućama i samo sjednu na kauč. Ne pale televiziju, ne žele ama baš nikakve vizualne ni auditivne podražaje. Kad zbog posla i sama provedem nekoliko dana po konferencijama, unatoč tome što sam se družila s dragim ljudima i što mi je bilo odlično, kad dođem doma, kao da sam smoždena. Iscurile mi baterije.
Jel' i one budu takve svakog dana…?
Treba moći izdržati dan s toliko puno djece, ali i roditelja, svatko sa svojim zahtjevima, očekivanjima i komentarima. Treba moći i znati biti pristojan kad mi roditelji pretjeramo. A pretjerujemo. Evo, jedna je majka na moje uši pitala prije nekoliko godina tetu zašto nije pazila dok je dijete bojilo vodenim bojama jer je sad haljina sva prljava, a oni moraju ići van.
Jedan je tata pak zamolio da njegovo dijete jedino ne izvode van u dvorište kako se ne bi isprljalo jer je hladno i teško je svaki dan prati odjeću, a oni nemaju sušilicu za veš. Pa ti sad objasni da moraš paziti na 20 djece, da si u smjeni uglavnom sama i da ne možeš posebno paziti samo na jedno dijete, da je mrlja na haljini nebitna, da dijete treba boraviti i vani na svježem zraku… Ja sam samo ta dva posebna zahtjeva čula i bilo mi je previše, a onda opet, vjerojatno i ja nekad imam neki komentar na koji bi odgajateljice zakolutale očima odmah ispred mene da mogu.
Ono što znam jer gledam svakog dana – djeca iz vrtića izlaze sretna, s raznim crtežima, predmetima koje su napravili tog dana, hodnici su prepuni radova djece, a njihove glavice redovito osvježene novim pjesmicama, pokretima, izrekama i idejama.
Kad pričam sa svojom Minom i iznenadim se nečim novim, nerijetko mi zna reći To nam je teta rekla ili To nas je teta naučila.
Vrtić, to ste vi
Pričamo puno o tome kako je bilo u vrtiću. Znam je pitati da mi kaže što joj je tog dana bilo najljepše u vrtiću, ali i je li bilo nešto što nije bilo tako dobro. I nasmiješim se kad spomene, npr. da je nešto htjela napraviti, a teta joj je pomogla ili ju je teta utješila kad se rasplakala.
Lakše mi je kad znam da u svojim tetama odgajateljicama vidi ljude koji su tu za nju.
Imam ogromno poštovanje prema svim ljudima uključenima u odgoj mog djeteta, a prema odgajateljica posebno. I tu nisam sama. Nakon što moje dijete već četiri godine pohađa jedan gradski vrtić u Zagrebu, mogu samo reći 'Hvala vam na apsolutno svemu.'
Znam da vam ne govorimo koliko cijenimo vaš rad dovoljno često, znam da smo ponekad u žurbi pa vas samo pozdravimo uz brze izmjene riječi, znam da je ponekad gužva i kod vas kad odjednom dođe deset roditelja… Znajte da vaša briga za našu djecu itekako znači. I da sve vidimo. Kao vjerojatno i vi u vezi s nama.
I za kraj, hvala vam i zbog nas samih, ne samo zbog djece.
Bez vas teta u vrtiću ne bismo mogle raditi, razvijati vlastite karijere i biti samostalne majke kakve želimo biti. Da nema odgajateljica, sav posao odgoja djeteta pao bi na nas, a u tradicionalnoj zemlji poput naše znamo da se to "nas" odnosi na nas žene. I dalje bismo ovisile o muškarcima, o dobroj volji i karakteru muževa, možda tužne u kuhinji jer ne možemo raditi ono što je dozvoljeno dečkima… Sada zbog vas svaka majka ima priliku birati: ostati kod kuće ili raditi. I upravo je to omogućila pojava vrtića. A vrtić - to ste vi, odgajateljice.
Hvala u ime svih roditelja i djece što ste tu za nas.
