Imati jedno dijete za mene nije bila odluka. Jednostavno su me dopale takve karte da sam godinama sa suprugom obilazila doktorske ordinacije kako bismo postali roditelji. Srećom je naša malena stigla nakon osmog pokušaja potpomognute oplodnje. U mojoj 40. godini. I na tome je stalo jer odlazak na hormonske terapije za mene više nije dolazilo u obzir, a bila sam biološki očito prestara da mi se "dogodi" dijete.
No neki naši prijatelji su svjesno donijeli odluku o tome da imaju jedno dijete. I mene i njih nekad ubode iglica tuđih komentara.
Najčešće iglica dođe u obliku pasivno agresivnih pitanja i komentara.
Zašto samo jedno?, Kad će drugo? ili A tko će nam uplaćivati penziju? i Lijepo je imati brata ili sestru na koju se možeš osloniti u životu. u što zamaskiraju puno težu optužbu: Zar niste malo sebični?. Direktne optužbe o sebičnosti pak pročitate po Facebook komentarima.
Roditelji jedinaca često se susreću s tom etiketom sebičnosti. Postoji ta neka ideja da ako imaš samo jedno dijete, znači da nisi bio spreman na "pravu" žrtvu. Jedno k'o nijedno., čuli ste tu šalu.
Danas se od majki očekuje više nego prije
Sva roditeljstva uključuju neku žrtvu. Iako starije generacije misle da je njima bilo teže, mlađi se ne bi tu tome složili. Danas se od majki očekuje puno toga više nego prije. Ne samo po pitanju karijere, nego i posvećenosti odgoju djeteta.
S kim god pričam iz naše generacije ljudi od 40-50 godina, nitko se ne sjeća da su se roditelji igrali s njim. Nitko. Tu i tamo bi nas roditelj odveo u kino, ali nisu nas zabavljali doma.
Bili smo na ulici, družili smo se po stanovima i kućama i roditelji nekad "nisu znali za nas" pola dana. Ne sjeća se puno nas ni čitanja slikovnica uvečer. Ne kažem da je to bilo bolje, kažem da se od roditelja manje očekivalo. Plus, poslovni život završavao bi u 15h i nakon toga nije bilo više posla.
A danas je neki pritisak da stalno budeš prisutan roditelj, da budeš stalno aktivan radnik. Premorilo nas je sve to. Ne čudi me da sve više ljudi bira da nema nijedno dijete ili da ima samo jedno.
Oni koji pokušavaju pomiriti različite dijelove svog života često su etiketirati kao pohlepni jer "žele sve". Ja volim svoje dijete više od svega, ali želim i karijeru i sretan brak. Dodavanje još jednog djeteta izravno bi utjecalo na ta tri stupa mog života, jedna je majka objasnila odluku da ona i suprug ne proširuju obitelj.
Druga se s tim slaže: Imamo predivno, pametno dijete i želimo joj pružiti maksimum i biti roditelji koji su prisutni, a ne stalno iscrpljeni.
Roditeljstvo kao natjecanje u odricanju
Uz poslovne obaveze i ritam koji imamo, drugo dijete bi nas previše razlomilo, a ne želimo živjeti u preživljavanju. Tata radi puno i često je odsutan i nije izgledno da će se to mijenjati pa bi većina logistike i noći opet bila na meni. Želim zadržati balans i energiju da mogu biti prisutna i kvalitetna kao supruga, mama, kolegica i prijateljica. Mi smo zadovoljni i sretni s tom odlukom.
Roditeljstvo se i dalje često promatra kao natjecanje u odricanju, a ne kao odgovorna odluka o tome što netko realno može dati i sebi i djetetu. Sebično ili razumno?
Odluka o još jednom djetetu za mene nije samo emotivna, već politička i egzistencijalna. Živimo u sustavu koji slavi majčinstvo na riječima, ali ga kažnjava u praksi. Materijalni uvjeti u Hrvatskoj, od stambenog pitanja do troškova života, nisu dizajnirani da podrže dostojanstven život četveročlane obitelji bez ogromnog odricanja, rekla je jedna je majka vrlo jasno.
A onda je dodala i ono što se rijetko izgovara naglas:
Kao žena, ne želim prihvatiti dodatni teret neplaćenog kućanskog rada i emocionalne iscrpljenosti koju patrijarhat nameće majkama. Biram kvalitetu života za dijete koje već imam i očuvanje vlastitog integriteta.
Koliko tko ima djece privatna je odluka obitelji. Ako je dijete voljeno i ne oskudijeva ni u čemu, društvu ne dugujemo dodatna objašnjenja, napisala mi je u svom odgovoru druga majka, baš kao i ona koja kaže da ne razmišlja o natalitetu kao razlogu za još jedno dijete.
Neke majke priznaju kako bi htjele da imaju još jedno, ali zahvalni su i na trenutnom životu s jednim djetetom: Možda mi je jedino u životu malo ‘krivo’ što nismo imali još jedno dijete. Komentirali smo to i nedavno. Ali nije nam žao što je ovako ispalo.
Odgajati Čovjeka najveća je moguća odgovornost
Život rijetko nudi savršene odabire i ishode. Uostalom, što uopće znači biti sebičan roditelj? Je li sebičnije imati puno djece za koju ne brineš (kao Elon Musk ili mnogi roditelji koji nisu prisutni u životima djece) ili samo jedno za koje uistinu brineš?
Sebičnost nije u količini djece, nego u kvaliteti davanja sebe djeci. Znam roditelje s puno djece koji se nisu ili ne mogu dovoljno posvetiti svakom djetetu, i znam one s jednim koji daju previše. Između te dvije skupine nema korelacije s brojem djece, opisao je to jedan je tata kojeg sam pitala za komentar.
Druga mama se složila s tim:
Biti roditelj i odgajati Čovjeka najveća je odgovornost koju ljudsko biće ima. Planirati obitelj znači biti promišljen. Svako novo biće zaslužuje jednak angažman i bezuvjetnu ljubav.
Vjerujem da broj djece nije jamstvo kvalitete nečijeg karaktera, niti da jedno dijete u obitelji znači da ste sebični.
Neke žene, baš poput mene, nisu imale izbora kakav su zamišljale.
Kada sam rodila, bila sam već u klasi "starijih rodilja", ne zato što sam tako htjela već jednostavno jako dugo "nije išlo". Htjela sam dvoje ili troje djece. Imam jedno. I zahvalna sam na tome, napisala je jedna moja prijateljica koja je kao i ja prošla IVF postupak. Tko je prošao tu torturu, zna biti zahvalan i na "samo jednom" djetetu.
Krv ne garantira da će djeca biti najbolji prijatelji
Ne razmišljamo svi isto o tome što čini jednu obitelj i koliko je djece dovoljno. I nemamo svi iste ni mogućnosti ni "karte". Selo koje odgaja djecu ne postoji u većim gradovima. Poslodavci traže ogromna odricanja, malo tko si može dozvoliti da nakon 15 ili 16 sati ne provjeri mobitel ili e-mail. Ili da ne radi još koji honorarni posao jer je sve preskupo. Iz te je perspektive zaista danas teže odgajati djecu.
Mislim da ne bismo trebali gledati na roditelje jednog djeteta kao sebične. Jer imati jedno dijete je ponekad najodgovornija odluka koju netko može donijeti.
A to da će dijete biti usamljeno u budućnosti i neće imati brata ili sestru?
Pa puno braće i sestara ne pričaju jedno s drugim. Nakon što roditelji umru, nerijetko se posvađaju oko imovine. Neki su i u ok odnosima, ali daleko od bliskosti.
Za kraj ću citirati jednu mamu: Znamo da krv ne garantira da će djeca biti najbolji prijatelji. Bliskost se gradi, a ne nasljeđuje. Obitelj ne čine samo krvna zrnca , nego i prijatelji, kumovi, ljudi koje biramo i volimo i kojima smo tu kad je lijepo, ali i kad je teško. Mnogi od nas znaju da je to istina.
