Očevi su često nevidljivi roditelji, oni koji "pomažu majkama". Ali zapravo jako pomažu djeci. Mi majke možemo bez njih. Djeca teško.
U zadnjih nekoliko desetljeća naučile smo biti financijski neovisne. Naučile smo graditi karijere, voditi kuće, firme i projekte. Mnogo toga možemo same. Ali u cijeloj toj priči potkrala se jedna zamka. Ideja da bismo sve trebale same.
Jako mi je drago da žene danas ne ovise o muškarcima.
Ali što je s djecom? Narativ da ne trebamo muškarce jer smo samostalne i neovisne potpuno je pogrešan ako imamo djecu. Govorim iz vlastitog iskustva. Ja sam odrasla bez oca i ne bih to poželjela svom djetetu.
Očeve se ponekad tretira kao sporedne likove u obiteljskoj priči. Kao neku pomoćnu logistiku, nekoga tko je tu ako treba nešto popraviti ili odvesti dijete na trening. A otac je izuzetno važan za psihičko zdravlje djece.
Muškarac treba našoj djeci
Nažalost, nisu svi očevi dobri u toj ulozi pa je ponekad za dijete bolje da takav otac nije prisutan. No to ne znači da su očevi općenito nepotrebni.
Iako sam feministica, nisam toliko sebična da pomislim kako mi žene možemo djeci biti i mater i ćaća.
Ponavljam: muškarac možda ne treba nama ženama, ali treba našoj djeci. Trebao je otac i meni. Majka me štitila i brinula o meni, ali kao da je nešto uvijek nedostajalo.
Otac je često prvi muškarac u životu djevojčice koji joj pokazuje kako izgleda poštovanje. Kažu da je tata djevojčicama model po kojem će tražiti partnera u budućnosti, a dječaku model muškosti.
Netko tko mu pokazuje kako se nositi s frustracijom, odgovornošću i autoritetom.
Bez tog odnosa djeca te obrasce traže negdje drugdje. U razredu, u kvartu ili na internetu. Danas imamo poplavu raznih maninfluencera koji dječacima pokazuju "kako biti muško", pa smo završili u situaciji da 30 posto pripadnika generacije Z smatra kako žena treba slušati muža.
Djeca bez uključenog oca češće imaju probleme u školi, češće ulaze u sukobe sa zakonom ili se ranije upuštaju u spolne odnose.
Pokušavaju dokazati tu svoju "mušku energiju", često na krivi način. Iza toga nerijetko stoji osjećaj praznine koji ne znaju imenovati.
Tko zna što bi bilo od mene da u moj život nije došao očuh, pisala sam o njemu.
Nije uloga majki da budu očevi
Moja je majka bila samohrana, predivna i brižna. Ali dan kad je u naš život ušao očuh za mene je bio jedan od najljepših. Ona je bila sretnija, energija u kući bila je drugačija. Gledala sam njihov odnos prepun poštovanja i ljubavi i znala sam da takav odnos želim jednog dana.
Za razliku od odnosa s mojim biološkim ocem, koji je bio pun vikanja, ovaj je bio smirujući. Mislim da upravo zbog njega nisam zabrazdila u životu.
Nije uloga nas majki da budemo očevi. Ja to prva ne želim biti. Ne znam kako, a iskreno, teško mi je i u vlastitoj ulozi majke pa da još moram raditi duplu smjenu. Naša je uloga da odaberemo dobrog partnera i oca svog djeteta. Nekoga tko će mu biti uzor u životu.
Prvi izbor moje majke nije bio najsretniji. I danas izrazito negativno reagiram na muško vikanje. Ali pokazala mi je da nisu svi muškarci isti. I nisu.
Moj suprug je tata za poželjeti. Gledam odnos njega i naše kćeri i zaljubljena sam u njih. Ponosna sam što je otac mog djeteta baš on.
Sigurnija sam da će moje dijete jednog dana imati više samopouzdanja nego što sam ga ja imala.
Da, možemo same. Ponekad to nažalost moramo. Ali nemojmo to željeti svojoj djeci.
