Tako smo već danas svjedoci veoma tužne izjave koju je Neda Arnerić dala u intervjuu za Gloriju prije tri mjeseca:
Ljudi su mi se prestali javljati dok sam bila u bolnici da me ne bi uznemiravali. Kada sam došla iz bolnice, oni se i dalje nisu javljali. Trebala sam okrenuti veliki broj telefona i svima reći 'Vi me ne uznemiravate, vi ste meni potrebni', a ja sam okrenula samo nekoliko brojeva i čula istu priču: 'Tvoj telefon bio je isključen, nismo mogli da te dobijemo'.
Nakon smrti velike glumice Nede Arnerić koja se posljednjih godina borila s depresijom, 'isplivali' su neki manje poznati detalji iz njenog života
Naravno da nisu mogli, jer sam bila dva i pol mjeseca u bolnici, a tamo je na sreću, telefon zabranjen. Evo, sada sam tu, željna da se vratim u život kazalištu, na filmu i televiziji. Znam da imam što pružiti, izjavila je u intervjuu Neda.
Ovo je vapaj za pomoć, za blizinu prijatelja koji su mogli da joj nakon smrti muža koju je teško podnijela budu oslonac, rame, potreban zagrljaj ili samo tiha prisutnost da se ne bi osjećala usamljeno u bolu i depresiji zbog koje je navodno dva puta pokušala samoubojstvo.
Nedina je smrt poput vriska koji, nažalost, sve manje ljudi zna čuti.
Prvi put je "vrisnula" za pomoć padom s terase pod nikad razjašnjenim okolnostima. Drugi put, mnogo glasnije, kada je popila lijekove. Treći put, možda i najglasnije, baš kada je dala ovu izjavu u kojoj je rekla:
Vi mene ne uznemiravate, vi ste meni potrebni.
Nije bila "dovoljno glasna" za sve one ljude čije uši nisu sposobne čuti specifične zvuke depresije, sjete, borbe sa sobom, poziv u pomoć.
Što konkretno treba izgovoriti čovjek koji se bori s depresijom? Treba li urlati da bi ga čuli? Koje su to riječi koje bi bile dovoljno uvjerljive? Kome uvjerljive? Kako treba izgledati da bi mu povjerovali, pozvali pomoć, pomogli da ne digne ruku na sebe, bili uz njega?
Oko nas živi mnogo ljudi koji svaki dan "vrište" svoje tuge i depresije, na svoj način, ali im malo tko vjeruje, jer se ovdje o depresiji, njezinim uzrocima, posljedicama, savjetima kako da je prepoznamo kod drugih, priđemo drugima... malo govori. Osim kada netko sebi uzme život.
Depresija se liječi informiranošću, jer samo tako nećemo živjeti u zabludi da 'uspješan ili mlad ili lijep ili bogat ili obiteljski čovjek ili majka ili rodilja ili...' nemaju razloga biti depresivni
Pa čak i tada, mnogo je više čuđenja nego angažiranosti da se situacija podigne na alarmantni nivo.
Edukativni. Preventivni.
Trebamo rušiti tabue.
Liječiti zatucanu sredinu zadojenu zatucanim pretpostavkama.
Pričati javno, često, glasno, bez srama, o svojim tugama, borbama, padovima. Dovoljno je i previše priče o sreći. Frca sa svake fotomontirane fotografije, iz fotomontiranih domova, s fotomontiranih nasmijanih lica.
Nismo spremni pokazati nos bez sužavanja i filtera, kako onda da pričamo o depresiji? Kome da je priznamo? Čiju svijest da podižemo?
Ovdje su potrebne višedesetljetne, možda i stoljetne promjene da bismo shvatili da je depresija uzela maha i da nema namjeru u ovakvim okolnostima stati. Ona se ne može zaliječiti filterima i obradom. Ne može ni lajkovima.
Ona se liječi spremnošću sistema i društva i pojedinca da se bore sa njom. Bez osude. Bez zakazivanja za osam nedjelja u Domu zdravlja, praznim razgovorom i brzopoteznim ispisivanjem šake lijekova od kojih već prvi dan dobijete aritmiju ili usporene reflekse.
Ona se liječi besplatnom dostupnošću psihoterapeuta koji će pomoći depresivnim ljudima da "izađu iz tunela".
Ona se liječi suosjećajnošću. Spremnošću da čuješ, da razumiješ, da pomogneš, da budeš uz depresivnu osobu.
Ona se liječi informiranošću, jer samo tako nećemo živjeti u zabludi da "uspješan ili mlad, ili lijep, ili bogat, ili obiteljski čovjek, ili majka, ili rodilja, ili..." nemaju razloga biti depresivni.
Depresija ne bira.
Iako je Neda jednom na pitanje novinara "što bi poželjela da ti dobra vila ispuni?", odgovorila:
Zamolila bih je da me učini manje osjetljivom.
TEKST PREUZET S PORTALA LUFTIKA.RS.
