Nepoznati je autor jednom prilikom rekao da tata nije sidro koje nas drži na jednom mjestu niti jedro da nas nekamo odnese – on je svjetionik koji obasjava more kako bismo sami pronašli svoj put…
Očevi su stupovi podrške, ljubavi i razumijevanja, a njihova predanost leži u onim malim stvarima. Kad umorni dođu s posla, razvuku smiješak od uha do uha (iako jedva gledaju) pa se uglas smiju sa svojim klincima, rješavaju matematičke zadatke, uče ih voziti bicikl, promijeniti žarulju, zauzeti se za sebe i ostvariti svoje ambicije.
Sve ono što tate rade za nas slavimo 19. ožujka, na blagdan svetog Josipa. Ovaj je spomendan u Hrvatskoj rezerviran za Dan očeva, a glavni mu je cilj zahvaliti tatama što su baš uvijek tu za nas.
Ovom smo prilikom razgovarali s tatom koji zaslužuje posebno priznanje.
V. R. dolazi iz malog mjesta pokraj Kutjeva, ima 40 godina i samohrani je otac četiriju prekrasnih djevojčica. Govori nam da njegova uloga nije nimalo laka, ali umjesto da se povuče pred izazovima, on ju je prihvatio s hrabrošću i curama postao baš sve – i tata, i mama, i najbolji prijatelj.
Na pitanje da sam se kratko predstavi, V. R. je štedio riječi. Međutim, kad smo ga pitali da opiše svoje djevojčice, nije se mogao zaustaviti.
Moje cure meni su sve
Najstarija V. uskoro će napuniti 17 godina. Pohađa školu za kuharicu i pravi je uzor svojim sestrama. Vesela je, razigrana i doista ne znamo što bismo bez tog divnog djeteta. Ona je kći iz prvog braka moje bivše supruge, ali ja sam njezin tata otkako je imala dvije godine.
Druga po redu je naša A. Ima 13 godina. Nedavno se zaljubila u šminku, pa se stalno dotjeruje i želi postati profesionalna vizažistica.
Treća je moja V. Uskoro puni 12 godina. Možda je i najveći živac među curama. Ona je glavni zabavljač u našoj obitelji.
I šećer na kraju, naša H. Uskoro će napuniti osam godina. Ona je tihi prvašić, plaha je, mirna i povučena. Svaka od njih posebna je na svoj način, a sve su istovremeno tako slične, govori nam ponosno tata i ističe koji su to najveći izazovi s kojima se susreću samohrani očevi.
Nije lako, ali...
Mi smo se super snašli. Znate što, ne bi bilo lako niti da sam odgajam četiri dječaka, ali ovo je baš poseban izazov. Uhvati me panika kad na dnevni red dođu razgovori o ženskim temama.
Ali imaju jedna drugu pa je sve puno lakše. Živimo na selu i nemamo javni prijevoz do grada, pa je ključna dobra organizacija. Bez obzira na sve izazove, mi smo jedna sretna obitelj, govori nam tata V. R.
Priznaje nam da ponekad sjedne u auto i suzdržava suze. Međutim, kad se svi zagrle i kad mu cure kažu tata, mi te volimo i hvala ti na svemu, tada dobije tu neopisivu snagu i ima osjećaj da može pomaknuti planine.
Tada svi problemi, čak i oni financijski, postanu tek izazovi koji se lako mogu riješiti.
Život je skup, ali za djecu uvijek moraš imati. Ne mogu one nositi samo jedne tenisice. Odjeća, šminka, mobiteli, tableti, džeparac za školu… ponekad sam sebe pitam kako uspijem sve to stvoriti. Međutim, sve se može kad se hoće, a sva ta muka dobije smisao kad se skupimo, kad ručamo zajedno nedjeljom, pripremimo roštilj, cure smućkaju palačinke pa svi skupa jedemo, smijemo se, uživamo. Čak i kad nismo skupa, stalno se dopisujemo, snepamo, dijelim im savjete, čak razgovaramo i o dečkima, govori nam kroz smijeh tata V. R.
Želim ih naučiti da je obitelj najvažnija i da uvijek moraju biti tu jedna za drugu.
Najstarija V. odrasla je puno brže nego što je to slučaj s njezinim vršnjakinjama. Iako se tata trudi da ima sretno i opušteno djetinjstvo, ona je gotovo pa majčinska figura u životima svojih sestrica. Bude tu i svađe, zadirkivanja, ali na kraju dana jedna drugoj najveća su podrška.
V. stalno provjerava je li sa sestrama sve okej. Uređuje im punđe za školu, brine se o rasporedu za ples, čuva njihove tajne, savjetuje ih, kritizira i opominje. A kad su sve zajedno, tu su uvijek neka šuškanja, šaputanja, smijeh i veselje. To su vam usponi i padovi, ali mislim da je to sasvim normalno i da sve sestre tako funkcioniraju, govori nam tata.
Nađe li samohrani tata vrijeme za sebe?
Balansiranje između posla, odgoja i brige za kućanstvo doista nije lak zadatak, pa smo upitali tatu uspije li, bar ponekad, pronaći vrijeme za sebe, popiti pivo s prijateljima i napuniti baterije nakon napornog radnog dana.
Da mogu, ja bih s njima bio 24 sata dnevno.
Dok smo žena i ja bili skupa, mogao sam si ponekad dati oduška, ali sad je to puno drukčije.
Kad izađem s prijateljima, imam osjećaj da ću propustiti puno toga. Uvijek gledam na sat. Evo, negdje je prije bila fešta pa sam ostao malo duže, a cure su ujutro imale nastup. Važnije mi je da ih odvezem na ples i dođem po njih nego da se ja dobro provedem. Da mogu, ja bih s njima bio 24 sata dnevno, priznaje i govori nam kojim bi ih vrijednostima htio podučiti da im bude lakše u životu.
Sve kreće od obitelji
Trudim se naučiti ih da je obitelj najvažnija i da se uvijek moraju držati skupa. I još mi je jako važno naučiti ih da se same trebaju pobrinuti za sebe i da ni o kome ne trebaju ovisiti.
Trebaju same zaraditi za svoj kruh i hrabro koračati kroz život. Najstarija V. uskoro će završiti srednju školu, htio bih joj osigurati vlastiti posao, razmišljamo o seoskom turizmu, imamo viziju i plan, govori nam samohrani tata.
Cure su moji učitelji za život
Njihova podrška i razumijevanje njegovo su gorivo, a njihov osmijeh nagrada mu je za sve što čini za njih.
Moje cure meni su sve. Ponekad zaboravim koliko zapravo malo godina imaju. Svaka im čast – to im često govorim. Zamislite, kad mi je teško, one to prepoznaju, razgovaraju sa mnom, sve dijelimo, i one sretne i tužne trenutke. U nekoliko situacija osjetio sam da me ljudi gledaju manje vrijednim jer sam samohrani tata, kao da ja ne mogu sve što bi mogla neka mama, ali cure me odmah razuvjere, govori V. R.
Na kraju našeg razgovora upitali smo tatu može li podijeliti nekoliko savjeta očevima koji su se našli u sličnoj situaciji kao on.
Samohrano očinstvo veliki je izazov i ne bih rekao tatama da je to lako jer bih onda lagao. Rekao bih im, prije svega, da vježbaju svoju hrabrost i razumijevanje jer je to najvažnije te da svoju djecu nauče da moraju biti tu jedni za druge, zaključio je tata V. R.
