„Ja samo želim da je moj dijete sretno“. Ako ste poput većine roditelja, ovu ste rečenicu barem jednom izgovorili. Ja jesam. No to izgleda nije baš dobro.
Ako vam je teško kad vidite da je vaše dijete tužno, ljuto, nezadovoljno ili pak osjeća neku četvrtu emociju koju ne možemo okarakterizirati kao pozitivno, možda vam nakon ovog teksta bude lakše. Jer je za mentalno zdravlje u odrasloj dobi jako dobro da kao djeca prožive i prođu kroz čitav spektar osjećaja. Psiholozi i jedan Disney crtić pomažu nama roditeljima da shvatimo zašto.
Kad je moje dijete primilo udarac od najbolje prijateljice, taj je dan bio za nju jako tužan. Rekla mi je to. I ja sam bila jako tužna vidjeti je razočaranu. Ali tad sam već znala ovo o čemu pišem u tekstu, a to je da je sasvim u redu biti tužan i razočaran i koješta drugo. Znajući prirodu njihovog odnosa, ali i da su roditelji te prijateljice pametni i pristojni ljudi koji su odmah sa svojom kćeri porazgovarali o tome što se dogodilo (to su mi kasnije i javili), nisam se nimalo uzrujavala. Mala djeca k'o djeca , ne znaju izraziti emocije baš uvijek, a sutradan su opet najbolji prijatelji. Moje je dijete prošlo kroz iskustvo neslaganja s prijateljicom, sukobom s njom, ali i mirenje. I to je odlično po nju. I po njezinu prijateljicu.
Ljudi koji iskuse emocionalnu raznolikost, dakle široki spektar emocija, u odrasloj se dobi puno bolje nose s izazovima koje donosi to razdoblje, a za koje svi znamo da nije uvijek „cvjetna livada“. Lišiti svog djeteta da prođu kroz negativne emocije kao što su tuga, ljutnja, razočaranje, pa čak i strah, posljedično lišava to dijete alata da se suoči s njima na emocionalno zdrav način jednom kad mame više ne bude tu.
Ljudi koji iskuse emocionalnu raznolikost, dakle široki spektar emocija, u odrasloj se dobi puno bolje nose s izazovima koje donosi to razdoblje.
„Nemoj trčati, past ćeš“, „Nemoj plakati, evo mama će to srediti...“, „Rasprodale su se tenisice, mama će ih nabaviti kako god zna i umijet samo da ne budeš razočaran“ i slično nije dobro po nikoga. Taj trenutak ćete umiriti dijete i sebi smanjiti stres, ali ne možete provesti život popločavajući djetetu put pamukom i vunom da se ne ozlijedi ili ih učiti da će im uvijek sve biti dostupno.
Teško nam je gledati djecu kad su tužna. I tad budimo tu za njih. Pomozimo im da prođu kroz emociju, ali nemojmo ih pokušavati zaštititi od tog iskustva. I u situacijama kad je moje dijete u krivu i napravilo je nešto drugom djetetu, ne stajem na njezinu stranu. Moje dijete nije sveto i ne želim da pomisli da je kraljica svemira. Ne želim da se nauči da joj je sve dozvoljeno i da će mamica uvijek popeglati stvari. Ona jest divna i ja ću biti tu za nju, pa da napravi ne znam što u životu, ali neću je lagati da je to super. Učim je da svaka akcija ima svoju posljedicu, bilo pozitivno, bilo negativnu.
Jedno istraživanje provedeno na velikoj brojci od 37.000 ljudi pokazalo je da oni koji su iskusili „emocionalnu ranolikost“ imaju dugoročno bolje mentalno zdravlje, manje su depresivni, u boljem su fizičkom stanju i znaju se bolje nositi s različitim situacijama.
Ako vas ovo nije baš uvjerilo, pogledajte Disneyev crtić „Izvrnuto obrnuto“ iz 2015. godine koji je snimljen da pouči i djecu i nas roditelje kako je nužno da doživimo tu lepezu emocija, ma koliko neugodna bila. Naravno, ne govorim tu o strašnim i visoko traumatičnim situacijama, govorim o situacijama koje nisu opasne, ali ih roditelji pokušavaju spriječiti ili ublažiti.
Ne možete provesti život popločavajući djetetu put pamukom i vunom da se ne ozlijedi ili ih učiti da će im uvijek sve biti dostupno.
U crtiću, glavna junakinja Riley (Rajka) seli se u drugi grad, pri čemu prolazi kroz cijelu lepezu emocije: sreću, strag, ljutnju, gađenje i tugu. Dok se Riley muči sa selidbom, majka joj govori neka samo bude „sretna curica“. Tu majka uči svoje dijete da navuče masku i pretvara se kako je sve u redu, indirektno joj šaljući poruku kako će „razočarati svoju obitelj ako ne bude sretna“. Upravo zbog majčinih riječi da bude sretna, Riley skriva svoje osjećaje od roditelja, što joj stvara nemir sve do kraja crtića.
I tu sam se prepoznala. Iako Mini nikad nisam rekla „Samo budi sretna“, čula sam sebe kako sam nekoj prijateljici govorila o odgoju djece i izustila „Ma samo želim da je sretna.“ Naravno da to svi roditelji želimo, tko bi htio da njegovo dijete nije sretno? Ali jedno je to reći prijateljici, a drugo je to reći svom djetetu u trenutku kad prolazi kroz neku svoju negativnu emociju. Time zapravo negiramo osjećaje djeteta i namećemo mu imperativ da bude sretna. To je kao kad depresivnom čovjeku kažete „Ma samo se nasmiješi“. Život i depresija ne funkcioniraju na taj način. Samo vi ispadate bedasti ili besćutni u njihovim očima.Drugi put vam se sigurno neće obratiti za pomoć.
I dok je je povremena tuga dobra, ona koja je konstantna to nije. Uočite li kod svoje djece da su danima u određenoj emociji, izuzetno je važno pričati s njima i prvenstveno ih slušati.
U crtiću Riley prolazi kroz cijeli set emocija, koje igraju vitalnu ulogu u tome da doživi sreću. To se posebno vidi kad postane toliko ljuta zbog selidbe da odluči pobjeći. Kad se odluči vratiti, spobodna je shvatiti da je za sreću dovoljno da je tu njezina obitelj, no prvo je trebala osjetiti strah i tugu jer ih je mogla izgubiti.
I dok je je povremena tuga dobra, ona koja je konstantna to nije. Uočite li kod svoje djece da su danima u određenoj emociji, izuzetno je važno pričati s njima i prvenstveno ih slušati, bez da donosite neke presude ili odbacite te njihove razloge kao banalne. Nešto što je nama roditeljima banalno s 30 ili 40 godina, nekom od 4 ili 14 godina može biti izuzetno važno.
Naš zadatak kao roditelja nije biti štiti na pragu dječjih osjećaja. Naša zadatak jest biti podrška kad ih ti osjećaji pogode. Trebamo ih naučiti kako da prođu kroz teške situacije i da se suoče s problemima, ali i kako da budu empatični prema drugima.
Da sam odgajateljica u vrtićima ili učiteljica u školi, znam koji bih film pustila djeci da gledaju. Naučili bi više o životu iz ovog crtića, nego iz neke knjige.
