Pročitajte ulomak iz knjige 'Put rata' autora Michael Morpurgoa

Tijekom dugih, teških zima i maglovitih ljeta koja su uslijedila Albert i ja zajedno smo odrastali. Jednogodišnje ždrijebe i mladi momčić imaju i više toga zajedničkog od čudnjikave nespretnosti.

Kad god nije bio u školi ili radio s ocem u polju, poveo bi me preko polja sve do močvare pune čičaka pokraj rijeke Torridge. Na tom jedinom ravnom dijelu imanja započela je moja obuka, isprva me šetao i kaskao gore-dolje, a poslije bih jurcao najprije jednim, potom drugim smjerom. Na povratku do gospodarstva dopustio bi mi da ga slijedim svojim tempom, a ja sam naučio doći na njegov zvižduk, no ne iz poslušnosti, nego stoga što sam neprestano htio biti s njim. Zviždukom je oponašao zamuckujući zov sove – zov kojem sam se uvijek odazivao i koji nikad neću zaboraviti.

Stara Zoey, moja jedina druga prijateljica, često je cijele dane provodila upregnuta u ralo ili drljaču, brazdajući na polju, stoga sam većinu vremena bio prepušten sam sebi. Ljeti je to bilo podnošljivo vani na poljima jer bih ju uvijek čuo kako radi, a s vremena na vrijeme bih ju dozvao, ali kad bih zimi ostao zatvoren u osamljenosti štale, znao bi proći i cijeli dan, a da ne vidim i ne čujem ni žive duše sve dok Albert ne bi
došao po mene.

Kako je i obećao, Albert se brinuo o meni i štitio me od svojeg oca, a njegov otac nije postao čudovište kakvo sam očekivao. Većinu me vremena ignorirao, a ako bi me i pogledao, uvijek je to bilo s distance. S vremena na vrijeme znao je biti i prijateljski raspoložen, no nisam mu mogao sasvim vjerovati, ne nakon našeg prvog susreta. Nikad mu ne bih dopustio da mi se previše približi, uvijek bih uzmaknuo i uklonio mu se na drugu stranu polja, postavljajući staru Zoey između nas. Međutim, uobičajilo se da se Albertov otac
utorkom opija, a kad bi se vratio, Albert bi često našao
kakvu izliku da bude sa mnom kako bi bio siguran da
mi se njegov otac neće približiti. Jedne takve jesenje večeri, otprilike dvije godine nakon mojega dolaska na imanje, Albert je zvonio u seoskoj crkvi. Kao mjeru opreza stavio me u štalu za jedno sa Zoey kako je obično i činio utorkom uvečer.

'Bit ćete sigurniji zajedno. Otac neće ući i gnjaviti vas,
ne ako ste zajedno', rekao bi, a potom bi se nagnuo
preko vratnica i održao nam predavanje o zamršenosti zvonjenja te kako su njemu dodijelili veliko zvono tenorskoga zvuka jer su smatrali da je već pravi muškarac koji će znati njime rukovati i da će u tren oka postati najkrupniji mladić u selu. Moj se Albert ponosio svojom zvonarskom srčanosti, a dok smo Zoey i ja stajali jedno uz drugo u tami štale, zvonjava šest zvona koja se iz smjera crkve razlijegala sutonom preko polja pomalo bi nas uljuljala u san, i tad smo znali da je s
pravom ponosan. To je najplemenitija glazba jer svi mogu sudjelovati – samo trebaju slušati. Vjerojatno sam stojeći zaspao jer se ne sjećam da sam ga čuo kako prilazi, ali svjetlo svjetiljke naglo je zaplesalo na vratima štale, a zasuni su se povukli.

Isprva pomislim da je možda Albert, ali zvona su još zvonila, a u to začuh glas koji je nesumnjivo pripadao Albertovu ocu utorkom uvečer nakon sajma. Objesio je svjetiljku ponad vrata i primicao mi se. U ruci je držao bič, a prilazio mi je teturajući štalom.

'Ponosni moj vražiću', obrati mi se s neskrivenom prijetnjom u glasu. 'Kladio sam se da ćeš u roku od tjedan dana vući ralo. Farmer Easton i drugi u krčmi Kod Georgea misle da ne mogu upravljati tobom. Razuvjerit ću ih. Dovoljno smo te razmazili, došlo je vrijeme da radom otplatiš to što te uzdržavamo. Večeras ću isprobati kako ti stoje oglavnici za jaram, pronaći koji ti odgovara, a sutra počinjemo orati. Možemo to na lijepe ili na ružne. Samo mi prkosi pa ću te bičevati dok ti krv ne pustim.'

Stara Zoey već je dobro poznavala njegovu narav pa uzbunjujuće zarza i povuče se u tamniji dio štale, ali nije me trebala upozoravati jer sam predosjetio njegove namjere. Od pogleda na podignuti bič srce mi je divlje tuklo od straha. Prestravljen, znao sam da ne mogu pobjeći jer nemam kamo, stoga mu okrenem leđa i udarim kopitima iza sebe. Osjetio sam da sam pogodio u metu. Začuh urlik boli i okrenem se pa ga ugledam kako puzi kroz vrata štale vukući ukočenu nogu za sobom i ispod glasa prijeteći okrutnom osvetom.

Idućega jutra Albert i otac zajedno dođu do štale. Otac je izrazito šepao. Obojica su nosila po oglavnik, a razabrao sam da je Albert plakao jer su mu blijedi obrazi bili umrljani suzama. Zajedno zastanu na vratima štale. S beskrajnim ponosom i zadovoljstvom zamijetim da je moj Albert već sad viši od oca na čijem se licu urezala bol. 'Alberte, da me tvoja majka sinoć nije preklinjala, istog bih trena upucao tog konja.
Mogao me ubiti. Upozoravam te, ako ta živina u roku od tjedan dana ne bude orala ravno poput strijele, prodat ću ga, to ti obećavam. O tebi ovisi. Kažeš da znaš s njim, a ja ti nudim samo jednu priliku. Ne pušta me ni blizu k sebi. Divlji je i zao, i ako ne uzmeš sebi u zadatak da ga ukrotiš i obučiš u roku od tjedan dan, odlazi. Razumiješ li? Taj konj mora zaslužiti svoje uzdržavanje kao i svi ostali – ne zanima me koliko je
sjajan – taj konj mora naučiti raditi. Obećavam ti još nešto, Alberte, ako izgubim tu okladu, onda on mora
otići.'

Spusti oglavnik na tlo, okrene se na peti i ode. 'Oče', odlučno ga zazva Albert. 'Obučit ću Joeyja – naučit ću ga da ore – ali moraš mi obećati da više nikad nećeš dignuti bič na nj. S njim se tako ne može, poznajem ga, oče. Poznajem ga kao da mi je brat.'

'Ti ga obučavaj, Alberte, ti njime upravljaj. Ne zanima me kako ćeš to izvesti. Ne želim ni znati', čvrsto će otac. 'Više se ne približavam tom ubojici. Prije toga ću ga upucati.'

Kad je Albert ušao u štalu, nije me gladio kao obično niti je sa mnom nježno razgovarao. Priđe mi i pogleda me ravno u oči. 'To je bilo vražje glupo', oštro će. 'Ako želiš preživjeti, Joey, morat ćeš naučiti. Nikad više nikoga ne smiješ udariti kopitima. On to zaista misli, Joey. Da nije bilo majke, upucao bi te iste sekunde. Majka te spasila. Nije me htio ni poslušati,
a nikad i neće. Zato, nikad više, Joey. Nikad.' Glas mu se sad izmijenio i govorio je malčice sličnije sebi.'

'Imamo tjedan dana, Joey, samo tjedan dana da te naučimo orati. Znam da ćeš zbog te čiste krvi koja ti kola žilama misliti da ti to ne priliči, ali moraš to učiniti. Stara Zoey i ja ćemo te obučavati; i bit će to vraški težak zadatak – još i zahtjevniji jer ti nisi pravilno građen za to. Još nisi dovoljno očvrsnuo. Nećeš
me pretjerano voljeti kad sve to završi, Joey, ali otac misli ono što je rekao. On drži do svoje riječi. Kad se jednom odluči, nema odustajanja. Prodat će te ili čak i upucati radije nego da izgubi okladu, to je sigurno.'

Istoga jutra, dok su se još magle vukle poljima, svezana bok o bok uz dragu staru Zoey te s oglavnikom koji mi je labavo visio oko ramena, poveli su me na Long Close i započela je moja obuka za teglećega konja. Kad smo prvi put uprli u jaram, oglavnik mi se urezao u kožu, a kopita su mi se od upinjanja zarila duboko u meku zemlju. Albert je iza nas stalno vikao, mašući bičem prema meni kad god bih oklijevao ili skrenuo s pravca, kad god bi osjetio da se ne trudim u cijelosti – a on je to znao prepoznati. Ovo je bio drugačiji Albert. Nestale su negdašnje nježne riječi i ljubaznost. U glasu mu se osjećala oštrina i oporost koja
nije trpjela moje odbijanje. Stara se Zoey pokraj mene
nagnula u oglavniku i tiho povukla, pognute glave, ukopavši se kopitima. Za njezino i za svoje dobro, a i za Albertovo dobro, prebacio sam težinu u oglavnik i počeo vući. Toga sam tjedna kao tegleći konj usvojio osnove oranja. Svaki mi je mišić bridio od napora; ali nakon noći dobroga odmora ispružen u štali, opet bih bio svjež i oran za rad idućega jutra.

Svakim sam danom pomalo napredovao i počinjali smo orati više kao tim, a Albert je sve rjeđe rabio bič i ponovno mi se nježnije obraćao, sve dok na kraju tjedna nisam bio siguran da sam gotovo u cijelosti povratio staru privrženost. Kad smo jednog poslijepodneva dovršili s izbojkom na Long Closeu, on skine ralo i zagrli nas.

'Dobro je, uspjeli ste, moji ljepotani. Uspjeli ste', pohvali nas. 'Nisam vam rekao jer vas nisam htio dodatno opterećivati, ali otac i farmer Easton cijelog su nas poslijepodneva promatrali iz kuće.' Počeša nas iza ušiju i pogladi po nozdrvama. 'Otac je dobio okladu, a za doručkom mi je rekao da ako danas dovršimo polje, u cijelosti će zaboraviti na onaj incident i ti, Joey, smiješ ostati. Dakle, uspio si, ljepotane
moj, i toliko sam ponosan da bih te najradije poljubio, ludice, ali neću sad kad nas oni gledaju. Dopustit će ti da ostaneš, siguran sam da hoće. Moj je otac čovjek od riječi, u to možeš biti siguran – sve dok je trijezan.'

Nakon nekoliko mjeseci, kad smo se vraćali s košnje
sijena na velikoj livadi kaskajući natopljenom stazom prepunom lišća koja je vodila u dvorište imanja, Albert je prvi put s nama razgovarao o ratu. U pola melodije prestane zviždukati. 'Majka kaže da će vjerojatno izbiti rat', tužno će. 'Ne znam zbog čega, valjda zbog nekog nadvojvode kojeg su negdje upucali. Ne razumijem zašto bi se to koga ticalo, ali ona kaže da ćemo svejedno biti umiješani u to. Međutim, to
neće utjecati na nas, ne ovdje dolje. Mi ćemo nastaviti kao i do sada. Budući da imam petnaest godina, ionako sam premlad za novačenje – barem je ona tako rekla. Međutim, kažem ti, Joey, da izbije rat, htio bih sudjelovati. Mislim da bih bio dobar vojnik, zar ne? Dobro bih izgledao u uniformi, je li tako? Ionako sam oduvijek htio stupati na zvuk orkestra. Možeš li to zamisliti, Joey? Kad smo već kod toga, i ti bi bio dobar ratni konj, ako juriš jednako dobro kao što oreš, a ja
znam da bi bilo tako. Bili bismo izvrstan dvojac. Neka
Bog pomogne Nijemcima ako se ikad budu morali
boriti s nama dvojicom.'

Nakon dugačkog i prašnjavog dana u poljima, jedne vruće ljetne večeri bio sam zabavljen grickanjem smjese i zobi, a Albert me još četkao slamčicama i govori o obilju dobre slame koja će im ostati i za zimske mjesece te kako će pšenica dobro doći za pokrivanje krova, kad začuh kako se preko dvorišta primiču teški koraci njegova oca. Dozivao nas je dok je prilazio. 'Majko', dovikivao je. 'Majko, iziđi, majko.'

Glas mu je bio ozbiljan, trijezna prizvuka, glas koji mi nije
tjerao strah u kosti. 'Rat je, majko. Baš sam čuo u
selu. Poslijepodne je poštar stigao s novostima. Vragovi
su umarširali u Belgiju. Sad je sasvim sigurno. Objavili smo rat jučer u jedanaest sati. U ratu smo s Nijemcima. Tako ćemo ih isprašiti da više nikad neće podignuti šaku ni na kog. Sve će završiti za koji mjesec. Uvijek ista priča. Britanski lav spava, a oni misle da je mrtav. Zapaprit ćemo im, majko – naučit ćemo ih lekciju koju nikad neće zaboraviti.'

Albert me prestane četkati i spusti slamu na tlo. Primakli smo se vratima štale. Majka je stajala na stepenicama uz kućna vrata. Ruku je držala na ustima. 'Joj, Bože dragi', potiho šapne. 'Bože dragi.'

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju