I onda se, negdje između poklona i kolača, dogodi ona tiha istina koju rijetko izgovaramo naglas: djeca se najviše vesele stvarima koje ne mogu zamotati u ukrasni papir.
No ovo nije tekst o tome da „djeci ne treba ništa“ ili da su „materijalne stvari nebitne“. Djeca vole poklone. Vole igračke. Vole iznenađenja. No ako ih zaista slušamo i promatramo njihovo ponašanje, možemo primijetiti da ono što pamte i što ih ispunjava zaista nema cijenu.
U nastavku donosimo konkretne stvari i aktivnosti koje djeca zaista žele za Božić, a koje odrasli često zanemaruju jer ih ne mogu kupiti u zadnji čas.
1. Vrijeme koje nije u prolazu
Djeca žele kvalitetno vrijeme provedeno s obitelji. Ne vrijeme tijekom kojeg paralelno kuhate, pregledavate mobitel ili gledate televiziju. Djeca žele vrijeme koje ima početak i kraj. Vrijeme koje je njihovo.
To može biti večer društvenih igara bez mobitela, slaganje puzzli koje traje satima. gledanje filma uz komentiranje svake scene, zajedničko pečenje kolača.
Djeca vrlo jasno razlikuju „mi smo zajedno“ od „mi smo u istoj prostoriji“. Božić je jedan od rijetkih trenutaka u godini kada odrasli mogu usporiti i djeca to osjećaju kao sigurnost.
2. Rituali koji se ponavljaju svake godine
Djeca ne vole kaos. Vole predvidljivost, ali onu toplu, emocionalnu.
To može biti isti film koji se gleda svake Badnje večeri, zajedničko kićenje bora uz uvijek istu glazbu, čitanje iste božićne priče, šetnja nakon ručka na Božić…
Ti mali rituali stvaraju osjećaj kontinuiteta. Djeca kasnije ne pamte marku poklona, ali pamte miris, zvuk i osjećaj tih trenutaka.
3. Prilika da budu važni
Božić često organiziramo oko djece, ali bez njihove stvarne uključenosti. Djeca ne žele biti samo promatrači.
Djeca ne trebaju savršen Božić. Trebaju dovoljno dobar. Božić u kojem se osjećaju sigurno, uključeno i voljeno, bez pritiska da budu zahvalna, mirna, sretna i poslušna.
Oni žele da im se povjeri zadatak (postavljanje stola, umatanje poklona), žele sudjelovati u odlučivanju o, primjerice, vrsti kolača koji će se pripremati, žele da se njihov trud vidi i pohvali.
Kad dijete osjeti da je doprinos važan, raste mu samopouzdanje. Ne zato što je pomoglo, nego zato što je bilo ravnopravan član zajednice.
4. Dozvola da ne budu savršena
Božić je emocionalno zahtjevan i za djecu. Previše ljudi, previše buke, previše očekivanja.
Djeca žele dozvolu da mogu bilo kad otići u svoju sobu, da ne moraju grliti svakoga tko dođe u goste, da se ne moraju igrati sa svom djecom gostiju….
Nekoj djeci Božić je senzoričko opterećenje. Kad im damo dozvolu da se povuku bez osjećaja krivnje, učimo ih da slušaju vlastite granice, što je jedan od najvrjednijih darova koje možemo dati.
5. Iskrena prisutnost, a ne lažna vedrina
Djeca jako dobro osjete napetost. Ako se odrasli trude da bude lijepo, ali su zapravo nervozni, djeca to upijaju.
Ona žele odrasle koji mogu reći da su jednostavno umorni, ozračje u kojem osjećaji nisu zabranjeni, kao i Božić koji ne mora biti savršen da bi bio dobar.
Djeca se ne osjećaju sigurno u savršenstvu, nego u autentičnosti. Više im znači mirna, tiha večer nego umjetno veselje koje puca po šavovima.
6. Jedno iskustvo koje će pamtiti
Djeca neće pamtiti desetke poklona, nego jedno iskustvo.To može biti izlet nakon Božića, odlazak u kazalište ili kino, noćenje kod bake i djeda, dan samo s mamom ili samo s tatom…
Djeca iskustva pamte kao priče, a priče su ono što kasnije prepričavaju i sebi i drugima.
7. Osjećaj da su viđeni
Ovo je vjerojatno najmanje puta izgovorena, a najvažnija želja. Djeca žele da netko primijeti što ih trenutno zanima, da netko poznaje njihov unutarnji svijet, da ih se ne uspoređuje…
Ponekad su najbolji božićni poklon rečenice poput ovih:
Vidim te.
Znam da ti je ovo važno.
Primjećujem kako rasteš.
