Matea Sigur nije ni slutila koliko će joj se promijeniti život kad se probudila u ponedjeljak u obiteljskoj kući u centru Petrinje. Sa Zadovoljnom je podijelila svoje iskustvo nakon razornih potresa zbog kojih i dalje podrhtava tlo u njezinom rodnom gradu.

Galerija

U ponedjeljak, 28.12., probudila su nas tri jaka potresa. Javili su se prijatelji iz Zagreba da vide kako smo, kažu osjetili su i oni pa da provjere jesmo dobro. Na sreću, malo toga je uništeno i svi smo dobro, mislimo si, ako smo preživjeli ovo budemo i iduće, kažu da bi trebali biti manji. Idući dan, nakon neprospavane noći, što od straha, što od šoka, napokon smo se svi smirili jer se neko vrijeme nije treslo tlo pod nama.

Zatim je uslijedio šok i nevjerica. Streslo nas je! Streslo nas je toliko jako da smo mislili da je ovo kraj svijeta. Zvukovi koji su se čuli za vrijeme potresa su zauvijek ostali urezani u naše pamćenje kao dio najgore noćne more. Staklo koje se razbija i ispada po kući, krovovi koji se odranjaju nad nama, zgrade koje se ruše okolo i onaj najbolniji zvuk – krik ljudi. Izašli smo van, a oko nas je posvuda bio dim. Stajali smo i tresli se te čekali što dalje.

Prvo je krenula briga za bližnje koji nisu s nama – jesu dobro, jesu u nekoj od ruševina, ne daj Bože. Zatim je krenula lavina ljudske dobrote i brige za druge. Prvo me nazvala moja bivša cimerica iz Požege, one iste Požege u koju ne bi otišla na vikend jer nas previše kilometara dijeli. Kaže mi da je i kod njih streslo jako, ali pita jesmo dobro budući da je epicentar kod nas i da pakiramo kofere i dođemo kod njih. Javila se hrpa ljudi – prijatelja, poznanika, prijatelji prijatelja, ljudi s faksa s kojima si bio na 'bok, bok', ljudi s kojima se nisi razišao u dobrim odnosima i svi oni kažu isto, da ne mogu ne misliti o meni i mojoj obitelji, provjeravaju jesmo dobro, nude bilo kakav oblik pomoći. Nama, nekom drugom.

Danas još uvijek mobiteli ne prestaju zvoniti, a poruke i dalje pristižu. U sekundi, dok se prašina u Petrinji još nije ni slegnula na zemlju, probudila se empatija ljudi iz ostatka Hrvatske i želja da pomognu. Živimo u užem centru grada, pola kuća u ulici će biti za rušenje, tri je već sam potres napola srušio. Mi smo, srećom, dobro prošli. Šteta na kući je već sanirana, ono unutra što se razbilo će se nadoknaditi. Ili neće, no nije nas briga za stvari ovih dana.

Zahvalni smo dečkima iz Samobora i Zagreba, od kojih jedna ekipa uopće ne zna tko smo, već im je kuma rekla za nas. Došli su sa svojim materijalom i obavili posao bez da su htjeli išta za uzvrat. Divim se ljudima koji se penju na krovove i spašavaju ljudima ono malo što im je ostalo pod tim krovovima, iako se i jučer ujutro treslo. To ih nije spriječilo, za njih ne postoji "što ako nije sigurno?", već samo odlučnost da se šteta mora sanirati i pomoći ljudima. Trenutno pokušavamo sanirati kuću od pokojne bake, a kasnije ćemo se morati pobrinuti i za kuću od pokojnih bake i djeda koja se nalazi u obližnjem selu. Sestra i šogor su, nažalost, najgore prošli. Stan u kojem im je sve što imaju, osim jedno drugo i psa, je trenutno neupotrebljiv te se ne preporučuje odlazak u zgradu jer nitko ne zna kad će opet zatresti i gdje će se što odlomiti.

Ono što viđamo u Petrinji ovih dana je nevjerojatno. S jedne strane je grad koji se u 25 godina od rata nije oporavio od istog danas, a danas izgleda kao da smo opet u tom istom ratu. Na sreću, rat je završio prije nego sam se uopće rodila pa ne znam kako je bilo tada, ali ljudi kažu da je ovo gore i da je priroda veći neprijatelj do bilo kojeg oružja. S druge strane imamo ekipe iz cijele zemlje koji pomažu kako god mogu.

Tako nam je jučer u dvorište došao dečko s Krka i rekao da ako treba, doći će s bagerom pokupiti šutu. Kaže čuli su za ovo on i kolega i nisu mogli mirno sjediti doma, već će pomoći očistiti grad. U grupama na Facebooku možemo vidjeti da se ovih dana u Petrinji stvarno primjenjuje ona "svi za jednog, jedan za sve" jer je svatko tko je imao materijala, radnika, strojeva nesebično ustupio isto kako bi se štete sto prije sanirale. Isto tako nude se smještaji po cijeloj zemlji, šalje se hrana, higijenske potrepštine i roba za stradale, poklanjaju se grijalice, šatori, kamp kućice... Ovih dana cijela zemlja je prestala gledati sebe i usmjerila se na stradale od potresa.

Nažalost, na zemlji je oduvijek bilo i bit će i ljudi koji su zapravo neljudi. Ovih dana se i krade po praznim kućama i stanovima te se pokušavaju preoteti paketi iz kamiona, koji su namijenjeni stradalima. Lijepa strana ove priče je da se ljudi organiziraju te ih BBB, druge navijačke skupine, ali i policija i vatrogasci prate da bi paketi ipak stigli do potrebitih. Susjede koji su ostale u svojim dvorištima, stražare nad kućama za cijelu ulicu i javljaju se dobrovoljci koji bi nadgledali čudne aktivnosti po pogođenim područjima.

Izuzetno smo zahvalni svakoj osobi koja nam je pomogla ili ponudila pomoć, ali i svima onima koji su se na bilo koji način nesebično priključili pomaganju. Trauma će nam zasigurno ostati do kraja života, ali i znanje da ima dobrog na zemlji te ćemo uvijek pamtiti količinu ljubavi koju trenutno dobivamo sa svih strana svijeta.