Mina bi svaki dan bila u kadi. Satima. obožava se kupati, nalijevati vodu, prelijevati vodu, sapunica je zakon, sve je zakon….osim kose. Odmah na početku svakog kupanja kaže „Ne prati kosu!“ i ja najčešće obećam da se kosa neće prati. Ali onda nekad ne izustim ono „Ok, nećemo prati kosu.“
Jer taj jedan dan peremo kosu. A i ja i Mina i svi ljudi u našoj i susjednim zgradama znači da će dvije minute biti urlikanje, kakvog nismo čuli ni u horor filmovima. Ne samo urlikanja, tu je bacanje na sve strane, moje hvatanje da ne lupi glavom o rub kade, da se ne posklizne dok pokušava bježati…a onda kad shvati da je gotovo, bude mir kao u 2 ujutro na selu.
Pokušala sam valjda sve.
Objasnila sam kako prati kosu zabacivanjem glave, pokazala joj na sebi, na suprugu, na bebi…Ništa.
Kupila sam slikovnice o pranju kose, gledali smo crtiće o pranju kose, kupila sam ono neko plastično čudo što se stavi na glavu da voda ne ide na lice, objašnjavala, umirivala, čekala, čak se i zaderala…Ništa. Baš ništa ne funkcionira.
Mokra glava je još ok, uspijem rukom namočiti joj kosu i staviti šampon da ne ide na lice, ali paljenje tuša ili moje nalijevanje vode u malu posudu s kojom ću joj isprati šampon znakovi su joj da mora početi urlikati. I da se treba ustati se, bacati po kadi u nadi da će izbjeći vodu po glavi.
Ja se već tada počnem znojiti, a nakon 30 sekundi ispiranja šampona s njezine glave i meni je potreban ručnik.
Ovo ljeto smo malo češće prale kosu jer bi joj sol nakon 3-4 dana nepranja od kose napravila kaos, a tjeme ju je svrbjelo. Srećom pa ljetujemo tamo gdje nas ljudi znaju. Svi su znali što radimo kad bi krenula dernjava od koje je čitava uvala odzvanjala. Tješili su me da je i s njihovom djecom tako bilo.
U Zagrebu urlici odzvanjaju zgradom, najčešće vikendom navečer. Toliko mogu izdržati da joj ne operem kosu, tjedan dana. Što da kažem, jedna od prednosti što je završilo ljeto jer da kosu peremo rjeđe.
Dragi susjedi, izvinite na stresu, ali mi njoj zaista nekad moramo oprati kosu.
