Imati 20 godina i pokrenuti vlastiti posao u Hrvatskoj, reći će mnogi, znači biti hrabar. Imati 20 godina i ne odustati od tog posla čak i kada tvoj grad pogodi razoran potres znači biti još hrabriji.
A upravo sve to je napravila Elena Babić. Ova mlada poduzetnica u rujnu prošle godine otvorila je salon za uljepšavanje blizu samog centra Petrinje, ni ne sluteći da će samo par mjeseci kasnije na dva mjeseca zatvoriti njegova vrata.
Sada ih je opet otvorila jer vjeruje da baš u ovakvim uvjetima treba ostati u gradu i pokazati da se u Petrinji može nastaviti živjeti.
Zapravo, svoju želju da ostane u Petrinji i tamo stvori nešto svoje pokazala je već u devetom mjesecu. Dok je mnogima pandemija koronavirusa bila razlog da neke svoje želje i planove stave na čekanje, Elena je odlučila da nema odgađanja.
U Petrinji nije bilo ovakvih usluga, ljudi su se žalili i ja sam se odlučila posvetiti tome.
Koliko god je ta Petrinja mala, ja stvarno volim taj grad i nisam htjela otići odavde. Htjela sam biti svoja i napraviti nešto. I to baš u Petrinji, priča nam Elena i sa svojih 20 godina zaključuje da "uvijek treba krenuti od negdje".
Sve što se nudi, ja to želim. Želim biti bolja i želim da se vidi da i mladi ljudi, mlade žene mogu uspjeti.
Njezini počeci bili su takvi da je išla raditi tamo gdje bi je netko pozvao. No, cijelo to vrijeme je znala da želi nešto svoje, da želi napredovati i učiti.
I danas ima nešto svoje. Petrinjkama nudi usluge šminkanja te uređivanja obrva, trepavica i noktiju. Za sada radi sama, a na ljeto će, kaže, zaposliti još nekoga.
NOVI POČETAK NAKON POTRESA
I za nju je kao i za svakog Petrinjca i Petrinjku potres bio veliki šok. Iako je salon prošao bez oštećenja, odlučila je na neko vrijeme zatvoriti njegova vrata. Nije tih dana ljudima ni bilo do uljepšavanja, a i ona sama na početku se nije usudila vraćati u salon. Nije znala, kaže, ni što je čeka.
Ali onda se u njoj opet probudila ona ista želja da radi, da uči, da svojim sugrađankama ponudi svoja znanja i vještine...
Odlučila sam sve urediti i otvoriti, da se i ja i druge žene osjećamo dobro. Ja sam to napravila i jer su mene žene zvale, priča, a onda shvaća i da su je na njenom putu pratili neki dobri znakovi koji su joj "govorili" da ne smije odustati. Znakovi koji su je opet pokrenuli.
Koliko god je ta Petrinja mala, ja stvarno volim taj grad i nisam htjela otići odavde. Htjela sam biti svoja i napraviti nešto.
Naime, svi prostori koje je ranije uzela u obzir za salon bili su urušeni, sve oko nje se srušilo - ali njezin salon ostao je netaknut.
Ono najbitnije, ona stvarno voli biti tamo gdje je, u Petrinji, koja joj je dom od njezine treće godine.
I mislim da svi trebamo neki lijep prostor. Mjesto na kojem možemo zaboraviti na sve ove katastrofe i ovakvu situaciju, kaže Elena.
A Petrinjkama je njezin salon upravo to. Mala oaza u koju svraćaju po dozu normalnog, uobičajenog života u kojem svoje mjesto imaju i mali rituali ljepote.
Dokaz za to je i činjenica da Elena napokon ima posla i ne može, se kaže, žaliti. I mi smo s njom brzinski popričale dok je čekala novu mušteriju što pokazuje koliko su ljudi željni normalnog, tih sitnica koje su male, ali opet toliko moćne da nas barem na tih pola sata, 45 minuta ili sat vremena vrate u onaj naš stari život (kojem ćemo se jednom sigurno opet vratiti).
A dok se to ne dogodi (a i onda kada se dogodi) Elena će raditi sve da bude što bolja u onome što Petrinjkama nudi. Išla je i prije na svaku edukaciju koja bi joj se ponudila, a to misli činiti i dalje.
Sve što se nudi, ja to želim. Želim biti bolja i želim da se vidi da i mladi ljudi, mlade žene mogu uspjeti, zaključila je.
