Na dalekom sjeveru, u pitoresknom danskom gradiću Odenseu koji je u to doba tek otvarao vrata industrijalizaciji, u vremenu kada su ljudi većinom živjeli na selu radeći kao poljoprivrednici, pomoćni radnici u bogatim domaćinstvima, kočijaši, postolari ili pastiri, na svijet je u jednoj kući došao maleni dječak...
Kroz grad je protjecala rijeka, Andersenovim riječima: vode plave poput latica najljepšeg različka i bistre poput najčišćeg stakla.
Bilo je to drugog dana travnja 1805. godine, početkom proljeća kada su dani postajali dulji, a grane vrba koje su se nadvijale ponad rijeke sramežljivo počinjale listati.
Ali vratimo se mi ovom malenom dječaku kojem su nadjenuli ime Hans Christian Andersen.
U tom trenutku njegovi roditelji nisu mogli niti slutili da će baš njihov dječak jednoga dana stvoriti neke od najomiljenijih bajki koje će obilježiti djetinjstva brojnih djevojčica i dječaka i postati inspiracija novim piscima i umjetnicima.
Legenda o siromašnoj obitelji koja je imala posebne mjere za bogatstvo
Andersen je rođen u siromašnoj obitelji. Otac mu je bio postolar, a majka je radila kao pralja.
Prema obiteljskoj priči navodno su bili plemićkog roda, međutim, kako se kasnijim istraživanjima otkrilo, to je bila samo obiteljska legenda i ništa više. Priča je potekla od njegove bake Anne Cathrine Nommensen, očeve majke za koju je bio najviše vezan.
Postoji legenda da je Hans Christian Andersen bio vanbračno dijete danskoga kralja Christiana VIII
Ispričala mu je kako su ona i suprug bili bogati zemljoposjednici koji su, ne vlastitom krivnjom, završili u siromaštvu, a da je njezina baka bila plemenitog roda, bogata dama iz njemačkog grada Kassela.
U stvarnosti, ta praprabaka bila je Karen Nielsdatter, siromašna djevojka iz danske obitelji koja je nakon muževe smrti ostala s osmero djece u teškom u siromaštvu.
Osim ove obiteljske legende, postoje i nagađanja koja se i dan danas pojavljuju, ali i ponovno osporavaju - da je Hans Christian Andersen bio vanbračno dijete danskoga kralja Christiana VIII koji je imao desetero izvanbračne djece o kojoj je skrbio.
Bio Hans Christian Andersen plemićkog porijekla ili ne, neosporna je činjenica da nije rastao
u bogatstvu.
Bio je visok, nestašan i pomalo nezgrapan, neprihvaćen od svojih vršnjaka, stoga je vrijeme provodio čitajući i sanjareći, slušajući od odraslih danske narodne bajke i priče ili nestrpljivo čekajući pred vratima gradskog kazališta kada bi putujuće kazalište stiglo u grad.
Andersen je oduvijek sanjao o svjetlima pozornice
Majka mu je bila neuka, ali njegovu maštu raspirivao je otac koji mu je čitao priče iz Tisuću i jedne noći, jedne od rijetkih knjiga koje su postojale u kući. Kako obitelj nije imala novaca,
Andersen je pohađao lokalnu školu za siromašnu djecu sanjajući o svjetlima pozornice i želeći postati glumac, plesač ili pjevač.
Otac mu je umro kad je imao svega 11 godina, a majka se ubrzo nakon toga preudala. Stekavši tek osnovno obrazovanje i prepušten sam sebi, Andersen je s četrnaest godina napustio obiteljski dom, zaputio se u veliki grad i stigao u Kopenhagen s ogromnom željom da postane bogat i slavan.
S 14 godina napustio je obiteljski dom i zaputio se u veliki grad...
Boravak u velikom gradu bio je težak i često je nailazio na zatvorena vrata. Iako se uspio okušati u glumačkoj i pjevačkoj karijeri, i neko vrijeme provesti na hodnicima Kraljevskog teatra, kako je odrastao i glas mu se produbio, doživio je još jedan poraz u svojem životu.
Netko drugi na njegovu bi mjestu odustao, pomirio se sa sudbinom, ali Andersen, na našusreću, nije bio jedan od njih, ostavši i dalje uvjeren u vlastite mogućnosti i talent.
Nakon što je postalo jasno da se nikada neće proslaviti kao glumac i pjevač, a zbog nezgrapne figure niti plesač, posvetio se jedinom talentu koji mu je preostao – pisanju.
Uz pomoć pokrovitelja uspio je završiti školovanje, ali kao i mnogi pisci, u početku se susreo s odbijenicama. Ipak, nakon uspjeha prvog romana koji je sam objavio spisateljska karijera mu je polako krenula.
U početku je veći uspjeh doživio u inozemstvu, nego u Danskoj. Tek kada su počele stizati pohvale za prijevode njegovih djela na njemački, i domaća kritika ga je počela shvaćati ozbiljno.
Ni od čega dobio je - sve
Pisao je kazališne drame, putopise, prozu i pjesme, putovao je svijetom, ali upravo je zbog svojih bajki ostao zapamćen do današnjih dana i sam postavši legendom jer za ono doba stvorio je nešto novo i senzacionalno, stvorio je priče koje su se djeci obraćale toplim glasom, bez previše moraliziranja i podučavanja kakve su bile tadašnje, pretežito religiozne, dječje priče.
Andersen je svoje priče namijenio odraslima u podjednakoj mjeri koliko i djeci vješto utkavšiu njih satiru, kritiku tadašnjeg društva.
Mala sirena, Djevojčica sa šibicama, Ružno pače, Carevo novo ruho, Princeza na zrnu graška, Palčica, Kositreni vojnik samo su dio priča proizašlih iz pera ovog vrhunskog umjetnika oštrog uma koje je njegova mašta isprela nadahnuta narodnim bajkama i legendama koje su generacije stoljećima prije pričale, prepričavale i prenosile s koljena na koljeno, ali istovremeno smještenim na tadašnje ulice Kopenhagena i druga mjesta tog vremena.
Andersen je svoje priče namijenio odraslima u podjednakoj mjeri koliko i djeci vješto utkavši u njih satiru, kritiku tadašnjeg društva, komediju i filozofiju imajući na umu da su u pričanje i čitanje priča djeci uvijek uključeni i odrasli. Kroz brojne prijevode, izdanja, prilagodbe i adaptacije, njegove su priče danas često postale pojednostavljena verzija originala.
Sam život Hansa Christiana Andersena djeluje poput neke bajke. Rođen je u siromašnoj obitelji, odrastao u neimaštini, a tijekom života postao je bogat čovjek i često viđen gost u palačama kraljeva i kraljica, slavljen ne samo u Danskoj već i diljem svijeta, baš kao iz priče o Ružnom pačetu koje se pretvorilo u prekrasnog labuda.
