Plastelin je masa za modeliranje koja se koristi u svrhu poticanja fine motorike kod djece. Kreirao ga je učitelj likovne umjetnosti William Harbutt davne 1897., a tijekom ranih 1900-tih započela je i masovna proizvodnja.
Stvaranje raznih oblika od plastelina je već godinama jedna od omiljenih dječjih aktivnosti. Osim što pruža izvrsnu zabavu, ima i mnogo veći utjecaj u razvoju djeteta. Jedna od njegovih prednosti je i ta što može potaknuti djecu na to da se otvore, progovore o svojim osjećajima i izazovima s kojima se možda susreću kod kuće, u vrtiću ili školi.
Evo zašto je to idealan način za poticanje važnih razgovora između djeteta i roditelja.
1. Djetetove ruke i misli su okupirane
Jedan od temeljnih razloga zašto je ova aktivnost odlična za razgovore o osjećajima jest taj što se dijete nesvjesno počinje otvarati jer su njegove ruke okupirane, a istodobno promišlja o tome što bi moglo napraviti od plastelina.
Ne razmišlja o tome da razgovara s roditeljem o nečemu što mu je teško ili neugodno. Naprosto se prepušta trenutku i tijeku razgovora dok radi ono što voli. Rad rukama na plastelinu također vama i djetetu omogućava ublažavanje napetosti.
Osim toga, bilo da je riječ o djeci koja idu u vrtić ili su već školarci, svima njima potrebni su različiti senzorni podražaji kako bi se razvijale njihove kognitivne i motorne vještine. Ako uzmu u ruke plastelin ili glinu, istodobno se razvija njihova motorika, ali i moždane stanice.
2. Nema izravnog kontakta očima
Tijekom aktivnosti izrade predmeta od plastelina obično sjedimo za stolom i usmjereni smo prema njemu. Djetetova glava i pogled sagnuti su prema radnoj površini i predmetima koje izrađuje. Zato izravan kontakt očima nije u prvom planu, pa je djetetu lakše otvoriti se.
Igra plastelinom razvija i motoriku, ali i daje mogućnost razvoja misli.
Također, dok dijete gnječi, rastavlja i ponovno sastavlja plastelin, obraća pažnju na boje, veličine i proporcije, a ne na vas. U tom mu je trenutku sva pažnja usmjerena predmet koji izrađuje. Ono zna da ste za stolom s njim, ali fokus mi je na drugom mjestu.
Osim toga, taj nedostatak kontakta očima pozitivno će djelovati i na vas jer ćete mu lakše postavljati pitanja koja možda ne biste tako lako postavili da nema uključene igre.
3. Dijete se slobodnije izražava jer osjeća da nije pod "reflektorom"
Zbog svega dosad navedenoga, dijete se osjeća slobodnije pa će se zato i lakše otvoriti. Ono nema osjećaj da je ova igra plastelinom planirana s ciljem razgovora o problemima i emocijama, nego je naprosto vidi kao provođenje vremena s vama i kao naprosto samo igru.
Da bi se dijete lakše otvorilo, postepeno mu postavljajte pitanja otvorena tipa odnosno ona na koja je potreban duži odgovor, a ne samo potvrda ili negacija, bilo da je riječ o danu u školi ili drugome. Takva pitanja uključuju upitne riječi kako, zašto, kada, gdje, odakle, s kim i slično. No takva pitanja vezana uz određeni izazov kombinirajte s pitanjima o plastelinu, pa i pohvalama.
Primjerice, upitajte dijete što želi izraditi, koje boje odabire i slično. Pohvalite ga za njegov rad, a onda mjestimice ubacite i prethodno spomenuta pitanja.
