Ponovno je stiglo ono vrijeme u godini kada su mediji prepuni savjeta o tome kako što brže dobiti tamniju boju tena, kako je postići na zdrav način i, u konačnici, kako je održati. Sve je prepuno nekih pekmeza, ulja, ovoga, onoga, a sve to ja ne mogu koristiti. Zašto? Zato jer imam izuzetno svjetlu put i nikada u životu nisam potamnjela. Dobro, možda jednom. Djelomično. Prije 17 godina. Nakon mjesec dana na moru. Kažem, djelomično.

Sve to s mojom vrlo svjetlom kožom i ne bi bilo tako neobično da usto imam plavu ili crvenu kosu i svijetle oči. Nekako bi se podrazumijevalo. No ja sam više poput Snjeguljice – vrlo tamna kosa, tamne oči i svjetla put. I da, pjegice.

Skidanje u kratke hlače? Ni govora!

Uvijek sam više voljela jesen, zimu i proljeće nego ljeto. I to ne samo zato što sam voljela školu (hehe) nego i zato što sam se užasavala skidanja u kratke rukave i kratke hlače tijekom ljeta. Kao malo dijete moja me svjetla put ni najmanje nije smetala, no kako sam rasla, tako se u mene i uvukao taj mali crvić koji mi je govorio da nisam lijepa jer nemam tamnu, maslinastu, brončanu pȕt.

I tinejdžerski i ženski časopisi u moje su vrijeme obilovali samo ljepoticama upravo takve kože. I jedna od mojih tadašnjih prijateljica bila je takva. Predivna, visoka, vrlo tamne puti i usto manekenka. Na fotografiji s naše gimnazijske maturalne večeri stojimo jedna kraj druge i izgledamo poput vanilije i čokolade.

Ti nisi tvoja nijansa kože, tvoje pjegice ni tvoja boja kose. Mnogo si više od toga.

Kada bih čitala te spomenute časopise i nailazila na tekstove o tipovima kože, nikada nisam mogla pronaći svoj tip (možda zimski, ali ni to mi ne odgovara u potpunosti zbog pjegica). Mislila sam da nisam normalna i da je jedino rješenje potamniti kožu.

Od solarija do tableta

I isprobala sam sve. Zaista sve. Kreme za samotamnjenje koje su imale nepodnošljiv miris i ostavile mi mrlje kako bi se boja ispirala, solarij (ne znam ni kako su me pustili u solarij dok još nisam bila ni punoljetna), betakaroten, kreme za ubrzavanje procesa tamnjenja... Ma sve! I ništa.

Dobila bih nešto malo boje po rukama, ali i tada sam bila izuzetno svijetla u odnosu na druge ljude. Pogotovo u licu. Imala sam sreću što gotovo nikada nisam izgorjela, ali nisam ni potamnjela.

Zar zaista ne možeš pocrnjeti?Jesi li uopće probala? Jao, ma baš me podsjećaš na Snjeguljicu! Hehe, ma simpatična si kao Casper! To su bili samo neki od komentara koji su mi bivali upućeni.

I to me je dugo mučilo. Skidanje u kratke hlače ili suknje nije dolazilo u obzir. Čak sam i tijekom studentskih dana izbjegavala odlaske na plažu koliko je to god bilo moguće.

Imala sam osjećaj kao da blještim od bjeline i kao da cijela plaža gleda u mene. Usred najvećih vrućina kuhala sam se u trapericama i tješila se da tako barem nitko ne vidi moje noge. Ako su već neke posebne prilike zahtijevale haljinu, nije dolazilo u obzir da nemam najlonke. Bez obzira na vanjske temperature.

„Ma kako ne možeš potamnjeti?“

No ne samo da sam se borila sama sa sobom i svojim mislima, nego su i drugi postavljali vrlo neugodna pitanja o mojoj koži ili pak davali komentare kojima nisu mislili ništa loše, ali mladu djevojku je to itekako pogađalo. Nitko me nikada nije otvoreno zadirkivao, ali krhka kakva sam tada bila, sve sam shvaćala ozbiljno.

Zar zaista ne možeš pocrniti? Jesi li uopće probala?

Jao, ma baš me podsjećaš na Snjeguljicu.

Hehe, ma simpatična si kao Casper!

Joj, ma vidi kako sam ja bijela, uopće ne mogu potamnjeti! (Rekli bi oni koji su bili za barem deset nijansi tamniji od mene.)

Volim svoju kožu

Sjećam se kada sam prije nekoliko godina putovala sa sjevera Hrvatske u Zagreb autobusom, a nedugo prije toga provela sam gotovo dva tjedna na Kvarneru. Dok je stavljao moju prtljagu u bunker, vozač autobusa upitao me putujem li iz Zagreba na more. Kada sam mu rekla da sam već bila, počeo se glasno smijati i rekao je da je to nemoguće jer sam bijela kao duh.

I nisam ni trepnula na njegov komentar. Jer me u toj dobi više ni najmanje nije bilo briga što on ili bilo tko misli o mojoj koži.
Naime, iako mi je trebalo jako dugo, shvatila sam da to koliko je moja koža svjetla ili tamna nema nikakve veze s mojom osobnošću, mojim kvalitetama, vrlinama ili manama. To je samo koža.

Ona me ne oblikuje kao individuu. Napokon sam skinula one nepodnošljivo vruće traperice i prebacila se u haljine i lepršave suknje. Zašto, pobogu, to nisam prije napravila? Osjećala sam se oslobođeno. Jednostavno mi je jednog dana došlo da nabavim suknju. Ne baš izuzetno kratku, ali i to je bio početak koji je pokrenuo lavinu.

Isprobala sam sve. Kreme za samotamnjenje koje su imale nepodnošljiv miris i ostavile mi mrlje kako bi se boja ispirala, solarij, betakaroten, kreme za ubrzavanje procesa tamnjenja... I ništa.

Sada se često znam našaliti kako njegujem svoju bijelu aristokratsku put, ne izlazim bez šešira i čim provire proljetne zrake sunca, jurim u ljekarnu po kremu sa zaštitnim faktorom 50. Shvatila sam da je mnogo važnije zaštititi kožu, da mi je koža zdrava, nahranjena i bez opasnih madeža, a ne da pod bilo koju cijenu bude tamna.

Boriš li se i ti s istim tegobama, upamti da ti nisi tvoja nijansa kože, tvoje pjegice ni tvoja boja kose. Mnogo si više od toga. Život prolazi nevjerojatno brzo i zažalit ćeš što si sebi uskraćivala zabavu zato jer si se bojala što će ljudi na plaži ili u gradu misliti o tvojoj koži. Ako im je važna boja tvog tena, a ne ti, jesu li uopće vrijedni tvoje pažnje?