Kako je kao djevojčica oduvijek bila sklona crtanju i zamišljanju toga kako bi mogli izgledati likovi iz knjiga koje je čitala, odlučila je upisati državnu školu za kostimografiju u Beču. U više je navrata bila upozoravana da, unatoč velikom talentu, od toga neće moći preživjeti jer je tada kostimografija bila nešto što često nije ni bilo rezervirano za žene, a i plaćalo se honorarno, ovisno o potrebama određenih kazališta i predstava.
Kostimografija se kao posebna umjetnička funkcija koja se bavi kreiranjem izgleda glumaca i njihove opreme u vidu kostima i rekvizita, po prvi put javila još u antici, tada prvenstveno izradom maski za određene uloge u komediji ili tragediji. Puniji zamah doživjela je u vrijeme renesanse, no tada su često sami glumci i autori drama bili zaduženi za izgled kostima.
No u 19. stoljeću javila se potreba za povijesno autentičnim kostimima te su tada na scenu stupili zanatlije koji su se bavili šivanjem. Ipak, danas se kostimografija smatra umjetničkom djelatnošću, a to je svojim radom potvrdila i Inga.
Inga je postavila temelje hrvatske kostimografije, napose iz ženske perspektive.
Nakon što je završila svoje školovanje, zaposlila se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, a ono što je presudilo u tome bilo je njezino ogromno poznavanje povijesti odijevanja. Izradom kostima pokriva je ukupni repertoar HNK-a, dakle i Dramu, i Balet, i Operu, a ukupno je izradila preko dvije stotine autorskih kostimografskih kreacija.
Neke od najznačajnijih izvedbi za koje je radila kostime bile su Skup Marina Držića, Ana Karenjina Lava Nikolajeviča Tolstoja, Divlja patka Henrika Ibsena, Pikova dama Petra Iliča Čajkovskog, Nikola Šubić Zrinski Ivana Zajca i brojne druge.
Osim u matičnom kazalištu, radila je i s gotovo svim kazalištima na prostoru bivše države te gostovala i izlagala svoje kostime na najvažnijim kulturnoumjetničkim manifestacijama. Bila je i dio ULUPUH-ove Sekcije za kazališnu i filmsku umjetnost, jedne od najstarijih i najbrojnijih ULUPUH-ovih sekcija. U svojim počecima Sekcija se orijentirala na dva segmenta primijenjene umjetnosti, scenografiju i kostimografiju, a upravo je tu Inga dala značajni doprinos, i to među redom gotovo isključivo muškim kolegama, uz pokoju iznimku.
Njezina stručnost bila je prepoznata i u akademskim krugovima pa je radila i kao predavačica na Odsjeku za kazališni kostim na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Sve što je napravila ovjenčano je i brojnim nagradama među kojima se ističu nagrade Vladimir Nazor, Sterijina nagrada, Zvono Lotrščak i Nagrada Festivala malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu.
Sve što je učinila za struku, ali i afirmaciju žena u toj struci, teško se može izraziti riječima, no o tome najbolje govori činjenica kako je upravo prema njoj nazvana hrvatska nagrada za kostimografiju, koju od 1997. dodjeljuje Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu.
Kako bi njezina priča i važnost poruke o neodustajanju čak i onda kada se čine da su sva vrata zatvorena nadahnula i nove generacije, Inga je uvrštena i u knjigu Priče o neustrašivim hrvatskim ženama uz prigodnu ilustraciju hrvatske ilustratorice Ane Kadoić.
