Prvi susret čitave jedne generacije s Ivanom Vrdoljak Vannom dogodio se krajem 1991. godine. U vrijeme kad smo glazbu uglavnom slušali na tranzistorima u skloništima i podrumima, hrvatskim radijskim eterom zavladala je "Molitva za mir" grupe ET.
Rijetko tko danas točno pamti tekst rap-dionice Boytronica i D'Knocka iz ove legendarne pjesme, ali zato se moćan Vannin vokal nikad ne zaboravlja.
"Dosta je rata, za mir ja dižem svoj glas", pjevala je i glasom uistinu odlazila u visine koje nijedna druga domaća pjevačica u to vrijeme nije mogla dosegnuti. Amerika je imala Mariah i Whitney, Kanada se dičila sa Celine, a mi smo napokon dobili svoju pop-divu.
Od tada je prošlo 30 godina, tijekom kojih je Vanna iz pjesme u pjesmu samo potvrđivala svoj status jedne od najboljih hrvatskih pjevačica svih vremena. Trideset godina hitova proslavit će na koncertu u Areni Zagreb koji će se održati 7. svibnja.
Povodom velikog slavljeničkog koncerta razgovarali smo s Vannom, prisjetili se njezinih glazbenih početaka i važnih trenutaka u karijeri te saznali kakvi su njezini planovi za budućnost, a dotakli smo se i brojnih životnih tema.
U zadnje vrijeme sanjam da napravim album gdje će sve pjesme biti moje, autorske.
Koncertom u Areni Zagreb 7. svibnja obilježit ćete 30 godina glazbene karijere. Kada se osvrnete na sve uspjehe koje ste doživjeli u tom periodu i prisjetite se svojih početaka, biste li rekli da ste ostvarili svoje snove?
Pa izgleda da jesam, naročito ako se sjetim svojih snova prije 30 godina. Ali, valjda znate da je jedna od najvećih zabluda ta da sanjaju samo djeca i mladi ljudi – svi sanjamo i dalje, imamo želje i planove i radimo na tome da ih nekako ostvarimo. Evo, u zadnje vrijeme sanjam da napravim album gdje će sve pjesme biti moje, autorske i vjerujte mi – trebat će mi još puno truda, talenta i pomoći stručnih suradnika da taj san realiziram.
Na posljednjem albumu Izmiješane boje autorica ste većine pjesama. Kada pjevuše neke od vaših najvećih hitova iz doba grupe ET, mnogi ni ne znaju kako ste i vi dio autorskog tima koji ih je stvorio. Kako izgleda vaš proces pisanja pjesama i koliko vas ispunjava autorski rad?
Ispunjava me izuzetno, ali me i opterećuje na neki način jer stalno mislim da nisam dovoljno dobra i da neću više imati kapaciteta napisati nijednu novu pjesmu vrijednu spomena. Stalno mumljam neke nove melodije i zapisujem neke rime i stihove, pa kad procijenim da nešto od toga ima nekog smisla, odem kod svog producenta Gorana Kovačića i otpjevam mu to što mi je u glavi u nadi da će mu se svidjeti. Jer ako mu se svidi, bit će inspiriraniji za aranžman.
Iza nas su dvije vrlo neizvjesne godine tijekom kojih je glazba gotovo pa potpuno utihnula u kontekstu nastupa. Kako ste se nosili s tim neočekivanim prekidom?
Dobro ste to primijetili – u kontekstu nastupa. Ali, nove se glazbe snima više nego ikad prije i koliko god je to pozitivno, ipak je realno da većinu toga nećemo čuti tako često izvedenu uživo. Moram priznati da na trenutke ne vidim tu logičnu poveznicu, ali neka ljudi snimaju i nadaju se, to je možda sve što nama glazbenicima u ovo vrijeme preostaje.
Naravno, kao i svi, i moj bend i ja smo u koncertima uživali samo ljeti, i to prošle godine. Pretprošle ni ljeti. Naravno da se osjećamo loše zbog toga i nije stvar samo financija, nego dolazi i do ugrožavanja samopouzdanja – jer ne možemo se riješiti osjećaja da smo malo kome bitni s obzirom na to da život ide dalje i bez naših nastupa.
Mnogi su pronašli nove hobije i zanimaciju tijekom pandemije. Kako ste se vi opuštali u trenucima stresa?
A pisala sam pjesme, to mi je i hobi, i posao, i ljubav, i strast. Naravno, pogledale sam i ja neke serije na Neflixu kao i svi, Krunu, Peaky Blinderse, ali gledala sam i programe na našim televizijama. Trudila sam se naučiti skuhati neka nova jela i isprobati recepte za nove kolače i zapravo nisam osjećala depresiju.
K tome, u tom su periodu izašle moje pjesme Loš trenutak i Puna memorija, koje su se jako svidjele ljudima, pa sam imala dojam da puno toga radim. Sada na trenutke osjećam malodušnost kada vidim da još uvijek nije trenutak da publici na velikoj pozornici pokažem što znam i mogu sa svojim bendom.
Stariji ljudi imaju tendenciju omalovažavati glazbu današnjice i tako veličaju vrijeme svoje mladosti držeći se čvrsto za privid da su živjeli u boljem vremenu kvalitetnije glazbe.
Kada se zaželi dobre glazbe, Hrvatska sluša Vannu, ali što i koga Vanna sluša? Možete li svojim obožavateljima preporučiti neke albume koje volite?
Ma, toliko je dobre glazbe oko nas, stare i nove, zaista za svačiji senzibilitet. Ne volim nikome nešto preporučivati, to je jako nezahvalno jer na kraju, morali biste i poznavati osobu kojoj nešto preporučujete. K tome, ono što je meni dobro nekome može biti dosadno, naporno ili neuzbudljivo. Stariji ljudi imaju tendenciju omalovažavati glazbu današnjice i tako veličaju vrijeme svoje mladosti držeći se čvrsto za privid da su živjeli u boljem vremenu kvalitetnije glazbe.
Mladi ljudi se ne daju puno gnjaviti s dociranjem s visoka o glazbi prije njihovog rođenja jer im inzistiranje na tome omalovažava vrijeme u kojem oni aktivno žive. Naravno, ja se mogu čuditi svakome tko želi biti pjevač, a ne zna tko je Stevie Wonder, ali s druge strane, ni potencijalna publika tog novog pjevača ne zna tko je Stevie Wonder pa nitko ništa ne gubi. Osim glazbe. Pravda bi bila da oni koji više znaju više i nude, ali ne znam je li to uvijek baš tako.
U svijetu kojim vladaju društvene mreže i neki drugačiji prioriteti odgajati djecu danas je teže nego ikad. Jeste li vi svojoj djeci uspjeli osigurati barem malo mirnog djetinjstva kakvo su imale nekadašnje generacije?
Sada to mogu primijetiti, tek kada su mi djeca velika, da je uvijek zajedničko to kako se starije generacije uvjetno rečeno – zgražaju nad ovim novijima. Mladi ljudi koji su svoje prve mobitele dobili u višim razredima osnovne škole nerijetko budu u šoku kada vide što sve s mobitelom znaju i kako se s njime služe današnja vrtićka djeca i pritom zaključuju da malci danas previše vremena provode buljeći u ekran. Pritom potpuno zaboravljaju da njihovi roditelji, neka moja generacija, uopće nismo imali mobitele.
Vjerojatno im je takav život bliži kamenom dobu. Kad je moj sin bio jako mali, moj pokojni otac mu je izmišljao svakakve priče i uspio ga je uvjeriti da je on kao mali čuvajući krave na livadi igrao igrice na Gameboyu. Danas moj sin shvaća vrijednost te zafrkancije. Opet sam se malo udaljila od teme, ali nemoguće je zaustaviti vrijeme i razvoj, možeš se ili prilagoditi ili ostati izoliran. Dužnost je roditelja ne izolirati se, ali ja sam ipak sretna što sam svoje samopouzdanje u formativnim godina uspjela etablirati bez pomoći društvenih mreža. Tako sam nekako pokušala i utjecati na svoju djecu.
S obzirom na sve pritiske koji nam uglavnom stižu s društvenih mreža, koliko je izazovno danas odgajati kćer, naučiti je da vjeruje u sebe i da se ne obazire na tuđa mišljenja? Koji su najvažniji savjeti koje ste davali svojoj kćerki Lani tijekom osjetljivog tinejdžerskog perioda?
Da, to je važna tema, ali i prepuna kontraverzi i naivno je misliti da ima jednostavan, klišejiziran odgovor. Srećom, izgleda da živimo u vrijeme osviještene uključivosti i tolerancije na sve različitosti i stupanj osviještenosti i inteligencije mjerimo tolerancijom prema drugima i drugačijima. Pritom mislim i na ljude koji ne zadovoljavaju standardne kriterije ljepote jer ti standardi su zapravo diskriminirajući stereotip. Zašto onda trendovi u modi i dalje koriste ultramršave djevojke za promociju svojih noviteta?
Naoko smo uvažili lica s manama, nesavršenostima i proglasili ih novim trendom ljepote, a zašto nas pritom Instagram svaki dan zasipava novim aplikacijama za instaliranje filtera koji te poljepšaju u sekundi? Ako nas uče da je ljepota iznutra važnija od one izvanjske, zašto onda najviše pratitelja na Instagramu imaju cure koje su s navršenih 18 godina napravile 3-4 vidljive estetske korekcije na svom licu i tijelu i dovele svoj izgled do neprepoznatljivosti? Jesmo li licemjerni ili samo neprincipijelni? Eto, o svemu smo tome vodile razgovore, a i još ih vodimo.
Kako se vi nosite s ovim periodom filtrirane stvarnosti u kojem živimo? Većina nas voli se malo "popraviti" na Instagramu, ali šaljemo li time krivu poruku novim generacijama i gdje bismo trebali povući granicu?
Nastavno na prethodni odgovor, moram priznati da je filterima teško odoljeti jer svima nam je drago vidjeti tu idealnu verziju sebe, zar ne? Mislim da ljudi već znaju da ja zaista ne pretjerujem jer ne vidim smisao u tome da se ljudi zgroze kad te zapravo vide uživo; to je kontraproduktivno. Bolje je čuti komentar pa vi ste još ljepši uživo nego skupiti tisuće lajkova na fotku s ludo dobrim filterom. Doduše, moj posao zahtijeva da me ljudi vide uživo, zato tako i razmišljam. Neki ljudi žive od Instagrama i ne zamaraju se što im se fotke koje objavljuju uopće ne podudaraju s realnošću. Naravno, svi odabiremo one najbolje, kako drugačije?
Ljudi su više opterećeni svojim izgledom nego stupnjem inteligencije i tu se ne može ništa učiniti.
Kakvo je vaše mišljenje o estetskim korekcijama? Danas postoji mnogo neinvazivnih metoda s kojima možemo barem nakratko zaustaviti vrijeme i nema potrebe za njihovim stigmatiziranjem, ali javne osobe često poriču čak i vrlo očite intervencije u svom izgledu. Nije li iskren pristup i otvoren razgovor o tome bolji pristup?
Slažem se, nema potrebe za ikakvom stigmatizacijom. Ljudi su više opterećeni svojim izgledom nego stupnjem inteligencije i tu se ne može ništa učiniti. Logično je htjeti izgledati dobro, mlađe i privlačnije, ali pretjerivanja su očita i svuda su oko nas. Ako kažem i riječ više, bit će previše.
Zato ću stati, usprkos svemu, u obranu ljudi iz showbusinessa, naročito nas glazbenika jer mi u konačnici prodajemo ljudima neku fantaziju i maštariju, a ne nužno realnost i objektivnost. Zato i nismo dužni polagati račune kako je do toga došlo. Publika, na kraju, bira smeta li ih nečije očito plastično lice u doživljavanju neke pjesme koju ta osoba izvodi ili ne.
Čitateljice našeg portala jako vole vaš stil odijevanja i uvijek vas izdvajaju kao primjer elegantne i primjereno odjevene žene. U kakvoj se odjeći osjećate najudobnije? Jeste li u slobodno vrijeme pobornik ležernih kombinacija i trenirki ili se volite srediti i bez nekog povoda?
Zahvaljujem vašim čitateljicama ako tako misle. Ja se, kao i većina žena, volim rihtati, ali kad se tako namontiram (a to je uvijek za scenu), nije mi uvijek i najudobnije. Nerijetko jedva čekam doći kući i skinuti to sve sa sebe. Pogotovo ako znam da imam bar jednu dobru fotografiju, hahaha…
Ja zapravo svoja odjevna izdanja dijelim na dvije glavne kategorije: onu u kojoj želim ostaviti dojam i onu drugu, kada želim proći potpuno nezapaženo. Većinu sam vremena u ovoj drugoj kategoriji, ali ne smije proći puno takvih nezapaženih dana jer si počinjem predbacivati. Generalno, obožavam haljine (kraće), odijela, traperice, čizme svih vrsta i sandale. Šilterice i tamne naočale su mi omiljen make-up.
Jeste li ikad doživjeli neki klasični modni neugodnjak poput puknute potpetice ili poderanih čarapa u krivo vrijeme i na krivom mjestu?
Ma to uopće nisu pravi neugodnjaci, što vam je! Pucale su mi i potpetice, i došla sam na pozornicu s dvije različite cipele, a neki dan se frendici poderala čarapa i svejedno smo se dobro provele!
Koje biste trenutke iz posljednjih 30 godina izdvojili kao profesionalno najvažnije ili prijelomne? Čega se uvijek sjetite s osmijehom na licu?
Uh, pa dosta njih, ali neki su mi možda bili i intimno važniji nego što su bili prijelomni. Nisam baš sklona teatralnosti i mistifikaciji ili pridavanju neke fatalne važnosti tim nekim trenucima jer više idem za osjećajem i talentom nego za planskom organizacijom ovog posla jer se pokazalo da na puno toga jednostavno ne mogu utjecati.
Dijelom je to zato što svi mi na kraju ovisimo o tome kako ćemo se ljudima svidjeti, a o ukusima se ne raspravlja, a pogotovo se nema smisla ljutiti ako na ljude ne ostavimo dojam kakvom smo se nadali. Uvijek se trudim podjednako i nadam najboljem.
Ali da se ipak vratim na vaše pitanje… Svakako me na samim počecima obilježilo prijateljstvo i suradnja Ilanom Kabiljom, koji me vrlo brzo nakon toga upoznao s dečkima iz Electro teama i tako je zapravo moj glazbeni put krenuo kao mješavina druženja, kreativnosti i učenja o radu na pjesmama, osvještavanju svega i svačega i naročito toga što bi glazba trebala biti ljudima i gdje je naše mjesto u svemu tome.
Nakon toga bih prijelomnim ocijenila i prijateljstvo i suradnju s Antom Pecotićem i fantastične pjesme koje mi je poklonio, kratka suradnja s Gibonnijem, koncert sa Zagrebačkom filharmonijom u dvorani Lisinski i genijalno raspisani aranžmani mojih pjesama koje su u toj orkestraciji zvučale kao nikad prije, nastup s Andreom Boccellijem u zagrebačkoj Areni (i razočaranje činjenicom da to naši mediji nisu uopće popratili) i na kraju – ova moja zadnja faza, u kojoj sam shvatila da se ljudima jako sviđaju moje autorske pjesme.
Volite surađivati s novim snagama na glazbenoj sceni. Na albumu "Sjaj" imali ste duet s Nikolinom Kovačević, Mario Huljev pridružio vam se na pjesmi "7 minuta", a prije nekoliko godina snimili ste duet sa Zsa Zsom. Po vašem mišljenju, koje to kvalitete i osobine izvođač mora imati kako bi trajao na sceni?
Smatram da i nije tako teško s prvom dobrom pjesmom privući pažnju i biti ona neodoljiva novotarija koja svakog zanima i o kojoj ljudi vole nešto reći. Smatram da je puno teže trajati i preživjeti godine, neuspjehe, promašaje, a pritom djelovati uzbudljivo i svježe. Mladi ljudi su mi velika inspiracija i općenito mi rijetko tko promakne.
To ne znači da je suradnja sa svakim tko mi se svidi izgledna, čak naprotiv, ali kad pričamo o Zsa Zsi, na primjer, baš mi se jako sviđa kako se ona izražava svojim glasom i jako volim tu našu zajedničku pjesmu Tragom tvojih tragova. Pritom je, a to nije nikako nevažno, ona takva ljudina da je pravo zadovoljstvo s njom i biti i surađivati. Veselim se našoj izvedbi u Areni 7. svibnja u Areni Zagreb.
Fotografije su nastale u zagrebačkom hotelu Esplanade, kojem zahvaljujemo na ustupanju prostora za potrebe snimanja.
