Sprema se kazališna predstava koja će se posebno svidjeti mamama. Dnevnik supermame gledamo od 26. listopada u centru Šesnaestica na zagrebačkoj Trešnjevci, a projekt je već zainteresirao obožavateljice teme majčinstva.
Mame svih dobnih skupina dobro će se nasmijati na premijeri predstave Dnevnik Supermame, koja će se premijerno održati 26. i 27. listopada, s početkom u 19 sati, kako bi mame stigle mališane spremiti u krevet.
Dnevnik supermame nastao je iz pera Jelene Hadži-Manev, koja je ujedno i protagonistica ove divne priče, i u režiji Frane Marije Vulić Vranković, s kojom smo porazgovarali o sasvim neobičnom putu od ideje do realizacije ove predstave.
Od činjenice da je nastala preko zoom kave pa sve do detalja da se uopće ne igra na kazališnim daskama, ova se predstava ne propušta, a redateljica nam je otkrila nekoliko zanimljivih detalja iz projekta u kojemu je uživala.
Dnevnik supermame već je zainteresirao publiku, a još nije ni stigao na kazališne daske. Kako je izgledao put od ideje do realizacije?
U kasno proljeće 2022. u šetnji parkom Jelena mi je rekla kako želi raditi predstavu o majčinstvu i pitala me bi li bila dio ekipe. Jako me razveselio njezin poziv. Jelena je tad već bila krenula s istraživanjima za svoj budući tekst.
Mene je inspirirala na razmišljanje što je ono što me najviše asocira na mamu s malim djetetom, a scenski je zanimljivo. Gledala sam po ladicama u komodi i naišla na tetra pelene. Počela sam se igrati s njima i tada su sve moje neiskorištene tetre dobile smisao – postale su dio scenografije i rekviziti buduće predstave.
Godinu dana kasnije, kad je Jelena završila istraživanje, zoom kave s mamama i napisala tekst, počele su probe u meni dotad nepoznatom, a sad iznimno dragom prostoru. I evo nas pred premijerom.
Glavna karakteristika ove predstave jest interaktivnost. Nastala je od publike za publiku i baš je zato posebna. Hoće se li predstava mijenjati s obzirom na prijedloge publike koje ćete potencijalno preuzeti na druženjima mama nakon prikazivanja?
Ljepota predstava u odnosu na film jest upravo to što nikad do kraja nije dovršena i što postoji prostor za promjenu. Izvedba svake predstave zapravo se mijenja sa svakom novom publikom i prilagođava trenutku. U ovoj predstavi otvorili smo mogućnost za uvođenje novih priča i primjera u predstavu.
Dakle, predstava ima svoj zadani okvir i dio koji se ne mijenja, ali u predstavi imamo konkretne primjere i priče žena te smo apsolutno otvoreni. Važno je naglasiti da nije riječ o improvizacijskom kazalištu u kojem publika dobacuje pa se izvedba mijenja u tom trenu, već je riječ o predstavi koja stvara zajednicu.
Nakon predstave počinje druženje na kojem se nadamo da će publika biti otvorena ispričati nam svoje priče iz perioda kad su imali malu djecu i, kako kaže Jelena u prologu predstave, onda ćemo neku njihovu priču "utkati u tkanje ove predstave".
Možete li nam dati kratki uvid u predstavu? Hoćemo se li smijati, plakati ili ćemo osjećati zbrku raznih emocija?
Dnevnik supermame predstava je za sve roditelje koji sve pokušavaju napraviti savršeno za svoje dijete, kao i za sve one koji ne pokušavaju te za sve one koji u svojoj okolini imaju mamu novorođenčeta koju uopće ne razumiju. Predstava zaista ogoljava majčinstvo do njezinih najsvjetlijih, najmračnijih i komičnih točaka. Kao i kod prvih mjeseci majčinstva, tako i kod ove predstave osjeća se cijeli spektar emocija, od smijeha do suza.
Predstava je u svakom aspektu prilagođena majkama, čak je i termin premijernog prikazivanja u 19 sati, kako bi mame stigle klince pripremiti za spavanje. Je li takva prilagodba publici uobičajena stvar u vašem poslu?
Smatram da se sve predstave koje se rade da bi bile gledane rade u suradnji s publikom.
Publika je dio predstave, bez publike kazališta nema, a često upravo publici ne dajemo dovoljan značaj. To nikako i ni u kojem slučaju ne znači potpuno podilaženje publici, već stvaranje kazališta u osluškivanju publike i u suradnji s njom.
Nedavno sam provela anketu o početku sata predstava i pojavio se 19 sati kao izglasano vrijeme početka predstava. Možda tad još djeca ne spavaju, ali daje dovoljno vremena da se nešto obavi nakon posla, pođe na predstavu, na piće nakon predstave i još uvijek dođe kući najkasnije do 22:30.
Režirali ste više od 40 predstava, po čemu je ova drukčija?
Ova predstava otkriva jedan novi prostor na Trešnjevci kao kazališni prostor i progovara o temi o kojoj se često drži da se ne treba govoriti jer "to brzo prođe". I sama se stalno srećem s izrazom "joj, lako je kad su djeca mala", a ova predstava govori "ne, nije lako". Radila sam i prije u nekazališnim prostorima, ali na drukčiji način.
U ovoj predstavi vrlo je velika važnost dana publici, koju se dočekuje na ulazu i uvodi u novi prostor i koja je dio čina izvođenja od samog dolaska pred prostor Šesnaestice do aftera predstave. Pritom, specifično je da predstava ne nameće interaktivnost. Onaj tko želi samo u tišini doći pogledati predstavu "da ga nitko ne dira" to može, a pritom i onaj tko želi sudjelovati ima tu priliku.
Kako je danas u Hrvatskoj biti redateljica i što biste poručili mladim ljudima koji žele karijeru razvijati u vašoj struci?
U Hrvatskoj je u gotovo svakoj struci izazovno, pa tako i u kazališnoj. Diplomirala sam 2011. godine i od tada dosad radila sam na nezavisnoj sceni, bila sam zaposlena u profesionalnom kazalištu, pa sam bila samostalna umjetnica i sada vodim kazališnu djelatnost u Centru za kulturu Trešnjevka, gdje imam mogućnost raditi predstave za najmlađu publiku.
Moja najveća ljubav od najranijeg djetinjstva bila je opera, ali dosad sam režirala svega četiri opere. Kako sam sad imala malu pauzu od kazališta kako bih se posvetila ulozi mame, sve još stignem.
Kad se netko odluči za kazališnu režiju, sigurno zna koji je užitak raditi predstavu i stvarati jedan novi svijet koji progovara o važnim pitanjima, taj je osjećaj jednostavno prekrasan. Onaj tko se odluči za ovaj posao mora znati da je to posao u kojem treba odlučiti ustrajati i ne odustati kod prve (druge, treće, četvrte...) prepreke.
Jer kad ne odustaneš, ostaješ u tom divnom svijetu čarolije stvaranja predstava kao što je ova naša Dnevnik supermame.
"Moj osnovni roditeljski pokušaj je upoznati svoju curicu, a ne programirati je da bude tko ja želim da bude"
