Charlie Chaplin jedan je od najutjecajnijih ljudi iz svijeta filma. Pablo Picasso jedan je od najvećih umjetnika 20. stoljeća. Tyson Fury jedan je od najboljih boksača svih vremena…
Ako ste se zapitali što to povezuje ova tri velikana, odgovor će vas možda iznenaditi. Svi su oni Romi.
Nisu povezani s kriminalom i krađom, već sa značajnim postignućima. Nisu odbačeni i izolirani, već ih poštuje cijeli svijet. Nisu lijeni i nepismeni, već su se sami izborili za sve što su postigli.
Međutim, ove su predrasude još uvijek duboko ukorijenjene u našem društvu pa je malenom Romu u Hrvatskoj sudbina unaprijed određena, ponajviše jer njegovi roditelji ne znaju koje su mogućnosti.
Uz to, gotovo polovica Roma u Hrvatskoj živi u uvjetima koji podsjećaju na neka davna stoljeća. Čak petina djece školuje se u segregiranim razredima, a čak 15 posto djevojaka u dobi od 14 do 19 godina ulazi u brak i tako prekida obrazovanje.
Ti si Rom, što će ti škola na kraju krajeva? Rečenica je koju čuje previše mališana u Hrvatskoj.
A tko je za to kriv?
Odgovor na ovo pitanje potražili smo u razgovoru s Anesom Šabani, djevojkom koja je svoj život posvetila pomaganju romskoj manjini. Povod za naš razgovor jest Svjetski dan Roma koji obilježavamo 8. travnja, ali njezin humanitarni rad traje cijele godine.
Anesa ima 28 godina, radi kao primalja, prvostupnica je radne terapije, upisuje diplomski studij Međunarodnih odnosa i diplomacije, a od malih nogu se zalaže za romsku zajednicu i mlade kroz rad Kali Sare, Saveza Roma u Republici Hrvatskoj.
Na pitanje da se kratko predstavi govori nam da je rođena Zagrepčanka, po majci Bošnjakinja, a po ocu Romkinja. Simpatičan nam je detalj da se rodila na zagrebačkom Merkuru – gdje danas radi.
Njezin otac je Rom iz Makedonije, a majka dolazi iz Bosne. Upoznali su se u Zagrebu, zaljubili se i ovdje osnovali obitelj. U osnovnoj školi je krenula na folklor i upoznala svoje korijene, a već se u srednjoj školi počela baviti Romima.
U školi i u Udruzi smo razgovarali o reproduktivnom zdravlju, a ja sam shvatila da naše Romkinje uopće ne razumiju što im se tamo govori. Tako sam došla na ideju da bi im bilo bolje slušati mene – koja sam jedna od njih, nego nekog iz većinskog stanovništva, prisjeća se Anesa i dijeli s nama primjere diskriminacije s kojima se susretala.
Nije bitno tko je koliko znao, nego tko odgovara
U srednjoj školi profesorica je imala određeni sustav ocjenjivanja. Ja sam znala da ona mene ne voli pa sam uzimala instrukcije. Znala sam apsolutno sve, a ona mi je dala bilježnicu, poslala me na mjesto i rekla: dovoljan dva! Onda je moja prijateljica reagirala i pitala profesoricu zašto sam dobila dva, kad sam znala najmanje za četiri, ako ne i za pet. Odgovorila joj je: "nije bitno tko je koliko znao, nego tko odgovara."
U manjim mjestima u Hrvatskoj mala beba je automatski diskriminirana.
To je rečenica koja me dovela tu gdje sam danas, kaže Anesa i dodaje da je takvi komentari nisu previše doticali. Možda je to do karaktera ovna, smije se.
Puno su je više pogodile situacije koje je doživjela na terenu.
Jedan od najtužnijih trenutaka, ako ne i najtužniji u mom životu dogodio se u Gorskom Kotaru. Kolegica i ja smo hodale po kućama u romskom naselju. U kući vidiš krevet, iznad kreveta je prozor, a pokraj je tolika rupetina da možeš ruku gurnuti do ramena.
Ružna situacija dogodila se i u osnovnoj školi. Jedna moja prijateljica uopće nije znala što znači riječ gimnazija – to me također dokrajčilo. Neke najosnovnije informacije uopće ne dolaze do mladih Roma. U manjim mjestima je mala, tek rođena beba automatski diskriminirana.
Anesa je mandat od četiri godine odradila i u Vijeću Romske nacionalne manjine Grada Zagreba. U glavnom gradu je situacija puno bolja – imamo više stipendista, mladi su zainteresirani za školu i za fakultet, a čak se puno manje djece žali na diskriminaciju u školi, istaknula je.
Escape Rom – može li genijalnije od ovoga?
Rezultat je to velikog truda Kali Sare. Anesa više ne može niti nabrojati sve aktivnosti koje je osmislila i provodila – od osnaživanja mladih žena, preko pomaganja djeci u nižim razredima i na kraju, njezina najveća ponosa – Escape Roma! Taj je projekt, govori nam, njezina beba koju voli najviše na svijetu.
Njegovu genijalnost potvrđuje i činjenica da se radi o prvom edukativnom Escape Room-u u Hrvatskoj, ali i prvom s tematikom koja se bavi Romima.
Kroz koncept Escape Roma mladi dolaze kod nas i uče o Romima. Svaki zadatak, odnosno zagonetka – povezani su s Romima. To je projekt koji sam pokrenula nakon što sam s društvom bila u Escape Roomu. Poslije smo sjeli na kavu i moja ekipa je rekla da bismo mi u Kali Sari mogli organizirati Escape Rom! Onda je to samo prozujalo kroz glavu, ali na kraju smo uspjeli realizirati. Mladi su oduševljeni, a to je puno bolji način da ih zainteresiramo, nego da im držimo neku dosadnu prezentaciju, objasnila je.
Većinsko stanovništvo toliko toga ne zna o Romima
Romi su u prošlosti bili jako cijenjeni. Bili su postolari, bavili su se konjima, izrađivali su košare…trbuhom za kruhom hodali su po svijetu kako bi pronašli svoje mjesto pod suncem. Podrijetlom su iz Indije pa su, zbog svoje tamnije puti, često nailazili na pogrdne komentare i nisi baš bili dobro prihvaćeni.
To vam je ista situacija kao danas, kad se na sve strane osjeti mržnja prema Nepalcima i Filipincima. Svi su bijeli, a oni su malo tamniji i onda se stvara strah od nepoznatog. Ja imam tu sreću da sam svjetlije puti, smije se.
Romi su ponosni na svoju kulturu, a posebno na glazbu koja povezuje ljude diljem svijeta. Bez obzira na to slušaju li rock ili metal, romska glazba je svima posebna. Tu nema taktova i nota - samo čisti osjećaj. Stoga ne čudi da je jedna od najpoznatijih romskih narodnih pjesama s Balkana - Ederlezi, opjevana na toliko jezika i u toliko verzija.
A odakle onda mržnja?
Kako su se selili, tako su Romi dolazili u sukob sa zakonom. Međutim, na svakog Roma koji nešto ukrade – postoji niz Roma koji pošteno žive i rade, ali njih nitko ne spominje. Našem društvu definitivno nedostaje empatije, a ja čak i u svom poslu mogu primijetiti da su ljudi još uvijek distancirani, govori Anesa i dijeli s nama jedan primjer.
Nećete valjda ovu Ciganku staviti sa mnom u krevet?
Dolazi mi jedna pacijentica i kaže: "nećete valjda ovu Ciganku staviti sa mnom u krevet?" Tada sam se suzdržala, nisam ništa rekla. Opis mog posla jest da toj ženi budem podrška, ali Romkinja u meni je vrištala. Htjela sam joj reći da se Ciganka brine za nju i njezinu bebu, da joj Ciganka reže salamu u dućanu i da su brojni Cigani Hrvatsku branili u ratu, govori.
Ali jednom je reagirala.
U srednjoj školi smo se prijateljica i ja vraćale iz škole. Ona je živjela u Dubravi u učeničkom domu. Zvala je sestru da izađe pred nju na okretištu. Pitala sam je zašto zove sestru u šest popodne? Rekla mi je da ju je strah jer su tamo Cigani. Tada sam joj rekla da sam Romkinja. Vilica je pala do poda, a ona je rekla: "Ti si moj dobri Cigan!", prepričava nam kroz smijeh.
Kako osnažiti mlade Romkinje?
Neke stvari nisu samo u sferi predrasuda, već se radi o stvarnim problemima na kojima se uistinu treba raditi. Maloljetničke trudnoće, socijalni problemi, puno djece…samo su neki od problema koji se ističu kad govorimo o mladim Romkinjama. One su još uvijek podcijenjene u svojim zajednicama, a mnoge uopće nemaju pravo glasa.
Našem društvu definitivno fali empatije.
U Udruzi se bavimo i ovim temama. Nedavno je završio prijekt Obrazovane Romkinje, osnažena Romska zajednica kojim smo obuhvatili niz Romkinja od 11 do 26 godina. Educirali smo ih o trudnoći, spolnim odnosima i sličnim temama. Upoznavala sam ih s temom psihičkog, fizičkog i emocionalnog nasilja i učili smo ih o plodnim danima, kontracepciji, ali govorili smo i o ženskoj samostalnosti, govori.
Osnovni problem ističe Anesa – jest neinformiranost. I upravo tu leži odgovor na pitanje s početka teksta: Tko je kriv za ovakav položaj Roma u Hrvatskoj?
Prije svega, društvo – koje ih diskriminira i ne daje im priliku da se istaknu, a nakon društva – romske obitelji koje ne potiču svoju djecu na boji život od onoga koji su oni živjeli.
Među vama se kriju i Charlie, i Pablo, i Tyson
Ako ovaj tekst čita mlada osoba iz romske zajednice koja ima ambicije, ali ne zna kako krenuti, Anesa joj poručuje:
Ako ne znate koju školu upisati, ako tražite posao i želite napredovati, ako ne znate koje su vam mogućnosti - javite se. Dođite u Kali Saru ili se javite meni osobno. Mnogi ne znaju da studenti i srednjoškolci mogu primati stipendije, da postoje kvote za upis na fakultetima...
Među vama se krije i Charlie, i Pablo, i Tayson, samo trebate vjerovati.
Život je takav da puno toga dođe i prođe, a tako će proći i ovaj ružni period. Nemojte nikada odustati. Nikad se ne sramite toga tko ste – to vam treba biti na ponos, zaključila je.
