No da bi suživot roditelja i djece tekao što laganije i prirodnije, potrebno je posezanje za disciplinom, i to onom pozitivnom, koja će izgraditi uzajaman odnos poštovanja i dijete usmjeriti prema boljem emocionalnom razvoju.
Međutim, roditelji se često nađu u situacijama kada ne znaju kako bi to postigli i kako bi stali na kraj nepoželjnom ponašanju djece.
Pritom tjelesno kažnjavanje ne dolazi u obzir jer ne samo da je zakonski nedopustivo nego na djetetu ostavlja i trajne posljedice koje će ga pratiti čitav život. Ono ih uči da se problemi rješavaju fizičkim obračunima, za čime će često i sama posegnuti u budućnosti, a ujedno i drastično opada njihova razina samopoštovanja i vjere u sebe.
"Ja" porukama ističemo zašto nam smeta djetetovo ponašanje, a pritom ne kritiziramo njega kao osobu.
Upravo zato disciplina se treba postići na drukčije načine. Mora se temeljiti na poštovanju, toleranciji i razumijevanju, a roditelji u tome imaju presudnu ulogu. Oni su ti koji moraju raditi na sebi, usvajati nova znanja i vještine koje su im potrebne u odgajanju djeteta.
To se u psihologiji naziva pozitivnim roditeljstvom. Još je 2006. godine Europska unija dala preporuku o politici potpore pozitivnom roditeljstvu, čiji je cilj u svakom trenutku dati najbolju moguću skrb djetetu i shvatiti ga kao zaseban subjekt koji se polako razvija u zasebnu osobu.
KAKO TO IZGLEDA U PRAKSI?
Djetetu se moraju postaviti granice koje su usmjerene na pozitivan ishod, a također ga se mora čuti, uvažavati i cijeniti kao osobu. Treba pokazivati interes za njegove svakodnevne doživljaje u vrtiću ili školi i jednako tako uključiti ga u obiteljski život i donošenje odluka.
Upravo je u svemu tome ključna komunikacija, napose kada dođe do neželjenog ponašanja djeteta.
U tom trenutku preporučuje se posegnuti za tzv. ja porukama. Te se poruke usmjeravaju na ponašanje, a ne na samo dijete kao osobu, te mu daju do znanja kako se vi osjećate kada ono radi nešto što se smatra neprimjerenim.
Ja porukama ne ugrožavamo dijete, nego mu dajemo do znanja da njegovo ponašanje nije u redu, a ne da on sam ne valja.
Primjerice, nađemo li se u situaciji u kojoj dijete odbija napisati zadaću, ne bismo smjeli vikati na njega i govoriti mu da je u kazni ako je ne napiše ili da će biti najgori u razredu. Naprotiv, trebalo bi reći nešto ovakvo:
Tužna sam kada ne pišeš zadaću. Bojim se da će ti pisanje zadaće stvoriti probleme s učiteljicom.
Ili, ako dijete ne želi pospremati svoj kutak za igračke ili svoju sobu, ja poruka može glasiti ovako:
Primijetila sam da ne pospremaš svoje igračke, a dogovorili smo se da hoćeš. Kada to ne napraviš, čini mi se da me ne poštuješ.
Kao što se vidi u gornjoj rečenici, usmjerili ste se samo na to kako se vi osjećate zbog nepoštivanja dogovora i na sam čin pospremanja sobe. Ni u kojem trenutku djetetu niste rekli da je neuredno, šlampavo ili lijeno.
I upravo je to bit ovakvih poruka – usmjeravanja na ponašanje, a ne na djetetove nepoželjne osobine. Dijete će osjetiti vašu iskrenost i preuzeti odgovornost za ono što roditelj traži od njega.
Disciplina se mora temeljiti na poštovanju i razumijevanju.
Međutim, važno je imati na umu da za ovim načinom discipline posegnete odmah kada se neka situacija dogodi. Nemojte čekati ni sljedeći dan, a još manje da prođe nekoliko dana.
Tada taj razgovor neće imati smisla jer ga dijete, posebno ono mlađe dobi, neće moći izravno povezati s određenim nepoželjnim ponašanjem.
Također pripazite i na to da poruke budu kratke, jasne i s djeci primjerenim rječnikom. Kada pak vidite da je nakon takva razgovora dijete promijenilo ponašanje, dajte mu to do znanja, pohvalite ga i recite mu koliko vam to znači.
