O izložbi je okupljenima govorila Nataša Ivančević, autorica izložbe, muzejska savjetnica i pomoćnica ravnateljice MSU-a, u ime zagrebačkog gradonačelnika posjetitelje je pozdravila Eva Brunović, dok je izložbu otvorio državni tajnik Ivica Poljičak. Novinarima se obratila i majka Ivane Popović, Leposava Popović, dok su prisutne bile i kćeri Luna i Ava.
Otvorenju su nazočile brojne osobe iz kulturnog i javnog života, a među mnogim licima koja su na izložbu došli upravo u kreacijama Ivane Popović, istaknule su se glumice Judita Franković, Vanda Winter, Tena Nemet Brankov, Enra Rudnički i Anđela Ramljak.
Izložbom 'Ljubav i otpor Ivane Popović' koja traje do 28. travnja, prvi puta će se predstaviti njena postignuća na području kazališta, kostimografije, performansa, kiparstva, mode, slikarstva, crteža, primijenjene umjetnost i produkt dizajna
Izložbu prati katalog o radu Ivane Popović, te bogat diskurzivni edukativni program. Predstavljeni su i radovi studenata Tekstilno tehnološkog fakulteta u Zagrebu i učenika Aranžersko – scenografskog odjela Škole primijenjene umjetnosti i dizajna inspirirane njenim stvaralaštvom. Studenti dramaturgije Akademije dramske umjetnosti na otvorenju izložbe izveli su plesni performans Žrtva mode. Samo otvorenje je pratio i glazbeni program s DJ Markanom te dvojcem Mr. Lee&IvaneSky (Ivanka Mazurkijević i Mrle).
Ivana Popović (1968. - 2016.) jedna je od najintrigantnijih hrvatskih suvremenih umjetnica koja je svojom preranom smrću ostavila neobrađen, nesistematiziran i javnosti nedovoljno poznat opus. Izložbom "Ljubav i otpor Ivane Popović" koja traje do 28. travnja, prvi puta će se predstaviti njena postignuća na području kazališta, kostimografije, performansa, kiparstva, mode, slikarstva, crteža, primijenjene umjetnost i produkt dizajna. Cjelokupno stvaralaštvo akademske kiparice i svestrane umjetnice opire se kategorizaciji, a u njemu se zrcali postmoderni duh vremena te snažna kreativnost i zaigranost duha.
Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1993. godine. Još kao studentica djelovala je na nezavisnoj suvremenoj kazališnoj sceni kao voditeljica kazališnih skupina - Studio kinetičke figurativne skulpture „Linija manjeg otpora“ i Virus Teatar Michelangelo. Tada su je proglasili zvijezdom zagrebačke off-scene zbog iznimno originalnog i nekonvencionalnog pristupa. Već od prvih izvedbi (revija šešira u Kulušiću 1989., predstava Ribizl bomba na Eurokazu 1991.) razabiru se neki stalni elementi koji će trajno obilježiti njezin rad. S jedne strane to su sklonost igri, parodiji, travestiji i ironiji, skulpturalnosti kostima i preobrazbi tijela kostimom.
S druge strane vidljive su naznake njezina središnjeg umjetničkog i životnog načela, tzv. „etike estetike“, umjetničkoga aktivizma u skladu s kojim je kritički sagledavala, preispitivala, i ismijavala mnoge društvene fenomene poput nametnutih jednoobraznih standarda ljepote i odijevanja, nacionalizma, etno-kiča i malograđanštine. Ostvarila je obiman kostimografski opus za preko dvadeset predstava u Sloveniji i Hrvatskoj (na predstavama Montažstroja, Dragana Živadinova, Marka Peljhana, Ivice Buljana, Krešimira Dolenčića, Ivana Lea Leme i drugih).
Na polju modnog dizajna, Ivana Popović od samih je početaka djelovala neovisno o lokalnoj modnoj sceni, neopterećena svjetskim trendovima. Svu odjeću šivala je sama, naglašavajući rad s prirodnim materijalima. Ručno je bojala i oslikavala tkanine, kojima je pristupala kao obliku kiparenja. “Šivanju pristupam kao čistom kiparstvu: pogledam čovjeka, skinem mjeru i napravim mu oklop. Ne pratim modne trendove nego ljude i društvo.“
U seriji projekata Žrtve mode i Standard konfekciji najjasnije je simbolički upisana Ivanina profesionalna i privatna kritika modnog sistema. Kroz igrokaz i performans Žrtva mode uvijek je na novi način interpretirala vječno aktualnu temu ovisnosti o modnim trendovima i kompulzivnoj potrošnji, te je u preko 15 godina realizirala više projekata posvećenih tom fenomenu. Prvi je bio modni igrokaz 1993. na Trgu bana Jelačića kada su se sudionici onesvijestili i nepomično ležali na pločniku. Prikaz modne procesije koju je izvela 1995. u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti pod nazivom Madona: Ja sam trudna, Ja: Ja sam žrtva mode!, dobio je globalnu vidljivost emitiranjem na MTV-u u emisiji „PULSE“. Konceptualno i vizualno najintrigantniji je fotografski performans naturalističkog karaktera predstavljen na 1. PechaKucha Night u Zagrebu 2009. s ekspresivnim i upečatljivim scenama izranjavanih i „mrtvih“ tijela.
Ivanin doprinos ostat će zapamćen kao rijedak primjer autonomnog i radikalnog redefiniranja okvira i mogućnosti djelovanja na polju modnog dizajna. Njeni performansi, modne procesije i ad hoc revije odlikovale su se originalnošću, ali i kritičnošću. Ustrajno se odupirala konvencijama modnog sustava i elitne kulture pa je kod javnosti izazivala oprečne reakcije, od oduševljenja do negodovanje i kritike.
U vizualnoj umjetnosti ostvarila je raznorodan opus: slike, kolaže, crteže, skulpture, instalacije. Nije ju zanimalo istraživanje forme, već prikaz trenutka i doživljaja, prijenos emocija i priče.
Uvijek joj je čovjek bio u središtu, a priroda drugi izvor nadahnuća. Modelirala u glini, materijalu kojim su drevni narodi oblikovali prve uporabne predmete, ali i votivne figure. Elementarnost materijala i spoj prirodnih elemenata bila je idealan materijal za umjetnicu koja je bila duboko povezana s prirodom i životnim ciklusima i koja je upravo rukama stvarala materijalnu bazu za opstanak, ali i toliko potrebnu umjetničku kreaciju. Ta iscjeljujuća snaga zemlje i rada ruku bit će joj jedna od glavnih oslonaca u najtežoj borbi života, borbi s karcinomom dojke, kada će se vratiti modeliranju, hipnotički stvarajući 10 000 figurica Promatrača. Ovim je dugogodišnjim, a ujedno i svojim posljednjim kiparskim projektom stvorila jedinstveno umjetničko ostvarenje epskih razmjera (predstavljeni u stalnom postavu Zbirke u pokretu MSU-a 2013.).
Ivana Popović u svom radu, bilo umjetničkom ili modnom, nikada nije bila žrtva konvencija koje nam nameće društveni i kulturni kontekst. Svježom i hrabrom energijom provocirala je domaću publiku. Spontano je radila interdisciplinarno i intermedijalno pa je teško danas napraviti jasnu razliku između njenog kostimografskog, modno-dizajnerskog, kiparskog i performativnog rada. Ipak često se u intervjuima vraćala na temu mode i zašto se primarno odlučila tako izražavati. „Odjeća je najzdraviji medij, ljudi se u tome najbolje nađu. Draže mi je da netko ono što sam mu napravila ne skine, nosi, voli i ljubi nego da moj kip stoji na kakvom trgu.“
