Ipak, to sam ja, i to otkada pamtim.
Moj pomalo složeni odnos s ljetom počeo je mnogo prije nego što sam počela razmišljati o toplinskim valovima, klimatskim promjenama ili činjenici da moj visoki krvni tlak i vrućina nisu baš najbolji prijatelji.
Počelo je s pjegicama, i to nasljednima. Moje su pjegice svakog ljeta postajale sve izraženije, a ja sam ih doživljavala kao nešto što treba sakriti.
Nije mi se sviđalo što ih imam toliko puno po nosu i obrazima, nije mi se sviđalo što ih ljudi primjećuju, a još manje što ih je sunce iz dana u dan činilo tamnijima.
Dok su druga djeca tražila najbolje mjesto na plaži, ja sam instinktivno tražila hlad. Sunce za mene nije bilo simbol bezbrižnosti i ljeta, nego nešto zbog čega će moje lice izgledati onako kako nisam željela da izgleda.
Sjećam se kada sam imala jedanaest godina i gotovo dva tjedna nisam željela izaći iz sobe jer sam mislila da će, ako se samo na tren pojavim na suncu, pjegice biti još izraženije.
Zanimljivo je kako neke dječje nesigurnosti nestanu, a neke navike ostanu. Danas više nemam nikakav problem s pjegicama. Dapače, kada pogledam stare fotografije, često se pitam zašto sam se zbog toga toliko opterećivala.
Međutim, ostala je činjenica da nikada nisam razvila onu bezuvjetnu ljubav prema ljetu koju, čini se, većina ljudi podrazumijeva.
Volim lakoću ljetnih dana, ali ne i vrućine
Naravno da postoje stvari koje volim. Volim duge dane. Volim večeri kada se grad malo smiri i kada ljudi ostaju vani dulje nego inače. Volim osjećaj da nitko nikamo ne žuri. Volim taj neki osjećaj slobode u haljinama. No to nije jednako kao i voljeti vrućinu.
Posljednjih godina imam osjećaj da se ta dva pojma često miješaju. Ljudi ne vole nužno temperaturu od trideset pet stupnjeva, nego sve ono što povezuju s ljetom: godišnji odmor, putovanja, slobodno vrijeme, druženja, more i osjećaj da je život barem nakratko manje opterećen obvezama.
Svake godine krajem kolovoza osjetim isto olakšanje. Prvo jutro u kojem zrak više nije težak.
Ja sam jedna od tih osoba.
Čim dođu ozbiljnije vrućine, moj organizam odluči pokazati da se s njima ne namjerava pomiriti. Oscilacije krvnog tlaka, glavobolje, manjak energije i osjećaj da se krećem sporije nego inače redoviti su ljetni pratitelji. Štoviše, samo pola sata na jakom suncu umara me više nego bilo koja tjelesna aktivnost.
Osim toga, nije jednako preživjeti ljeto na kopnu i na moru, što nam je valjda svima jasno. Nažalost, nisam jedna od sretnica koje imaju vikendicu na moru pa mogu ondje boraviti često i dulje, nego je to tek ukradenih pet-šest dana, a sve ostalo pokušaj je preživljavanja na kopnu. Naravno, nimalo ne pomaže ni činjenica što sam nedavnom selidbom ostala bez klima-uređaja.
Uz sve navedeno, nema puno mjesta za romantične misli o najljepšem godišnjem dobu. Postoji samo pitanje kako preživjeti još jedan dan bez osjećaja da se topite.
Neki od nas stvoreni su za jesen
I godinama sam mislila da sam u manjini, da svi drugi uživaju, a ja propuštam nešto važno. Međutim, posljednjih nekoliko ljeta sve češće čujem ljude kako otvoreno govore da jedva čekaju jesen.
Ne govore to zato što ne vole more ili sunce, nego zato što su umorni od ekstremnih temperatura. Umorni su od toga da ne mogu spavati, da im nedostaje energije i da svaki izlazak iz kuće zahtijeva ozbiljnu fizičku i psihičku pripremu.
Možda je upravo to najveća promjena koju primjećujem. Nekada se činilo da postoji gotovo pa društveni konsenzus prema kojem je ljeto najbolje godišnje doba i da je jedini prihvatljiv stav prema njemu oduševljenje. Danas se ipak otvorenije govori o tome da nisu svi građeni za visoke temperature i da ne uživaju svi na isti način. I to je sasvim u redu.
Nema ničeg čudnog u tome da netko voli jesen više od ljeta. Nema ničeg pogrešnog u tome da vam je draže prohladno jutro nego sunce koje prži od ranog jutra. Nema ničeg lošeg u tome da vas više vesele rujan i listopad nego srpanj i kolovoz.
Mene svakako vesele.
Svake godine krajem kolovoza osjetim isto olakšanje. Prvo jutro u kojem zrak više nije težak.
Prvu večer kada nije potrebno otvoriti baš svaki prozor u stanu. Prvi dan kada mogu prošetati gradom bez boce vode u ruci i bez traženja hlada na svakom koraku.
Tada se uvijek sjetim koliko zapravo volim prijelazna godišnja doba. Volim jaknu prebačenu preko ramena. Volim miris kiše. Volim osjećaj da mogu disati punim plućima.
Najvjerojatnije baš nikada neću postati osoba koja s oduševljenjem čeka ljeto. Nakon svih ovih godina pomirila sam se s tom činjenicom.
Ako su me pjegice kao djevojčicu naučile bježati od sunca, život me kasnije naučio da ne moram voljeti ono što svi drugi vole. Čini mi se da je napokon došlo vrijeme u kojem se i jedno i drugo može priznati bez osjećaja da ste jedina osoba na svijetu koja krajem lipnja potajno odbrojava dane do jeseni.
